Kući bi se uvijek vraćao bijel ili žut, kose pune brašna. Majku Nadu ljutilo je kad bi se pojavio takav. “Mora da ćeš biti mlinar”, govorila je dok bi se dječak čistio. Rečenica je to koje se Igor Sokač i danas često sjeti dok melje brašno u mlinu koji je naslijedio od svog djeda Martina. Točnije, čini to u Cabuni, mjestu pored Virovitice, u kojem brašno nabavljaju njegovi susjedi, ali dolaze kod njega i iz drugih gradova, dok pune vreće šalju i na more, i to besplatnom dostavom koju mu je omogućila web-platforma Žuti klik i eKupi.
Sokačeva mlinarska obiteljska priča počela je 1947. godine, kad su djed Martin i baka Katica pokrenuli zanatsko-mlinarsku radnju u selu Levinovac nedaleko od Slatine. Potom su se 1956. preselili u Cabunu i posao prebacili tamo, da bi, kad je djed sedamdesetih godina prošlog stoljeća otišao u mirovinu mlinarsku radnju zatvorili.
– Mlin je i dalje radio za naše obiteljske potrebe, tako da sam, kad god bih dolazio kod bake i dede, s dedom mljeo. U to doba još nisam razmišljao da bih se mogao baviti tim poslom profesionalno. No uvijek me je fasciniralo što sve dva kamena mogu napraviti – govori Igor Sokač, koji je, u trenutku kad je trebalo upisati srednju školu ipak odlučio upisati za mlinara. S 18 godina zaposlio se u jednom industrijskom mlinu u Virovitici. Tu je ispekao zanat i naučio sve o mlinarstvu. U mlinu u Virovitici ostao je gotovo dvadeset godina. Sve do dolaska financijske krize, kada tvrtka u kojoj je radio prestaje raditi i odlazi u stečaj, a Sokač na burzu. Nije imao sreće u pronalasku posla, pa je jednog dana, ušavši u obiteljski mlin, pomislio – ako je mogao djed od toga živjeti, zašto ne bih mogao i ja. I tako je sve krenulo – vrlo brzo registrirao je i OPG, za koji uopće nije dvojio oko imena.
– U spomen na djeda nazvao sam ga “Dedin mlin”. Dijelom smo ga i obnovili i odlučili da ćemo mljeti žitarice koje sami uzgojimo. Tako funkcioniramo već šest godina, koliko poslujemo, sad meljemo i pir te heljdu, njih jedino uzimamo od dobavljača – govori Igor Sokač. Osim pirova i heljdina, iz starog mlina izlazi tako još i pšenično krušno i integralno brašno, kukuruzno, raženo, ali i kukuruzna krupica. Cijena im je od četiri do 25 kuna.
– Brašno koje meljem na kameni mlin sasvim je drukčije od brašna koje se dobiva u industrijskim mlinovima. Ono na kamenu zadržava sva nutritivna svojstva žitarice. Ako, primjerice, meljem pšenicu, od jedne jezgre, odnosno jednog zrna u industrijskom mlinu naprave tri do četiri tipa brašna, dok ja mogu dobiti samo jedno – tzv. krušno brašno, tip 1100 – objašnjava Igor Sokač, kojem u njegovu poslu pomažu i supruga Vlatka, kći Martina (19) i sin Marko (14), ali i mama Nada, tata Ivan i brat Ivan. Oni daju “dodatnu ruku” kad je potrebno, najčešće oko blagdana, kad se od Sokčeva brašna u domaćinstvima diljem Hrvatske peku kolači raznih vrsta.
– Kod mene nema brašna koje će biti u vrećama danima ili tjednima jer sve radimo po narudžbi tako da bude svježe samljeveno – govori Sokač, čije brašno se može naći i u nekim trgovinama zdravom hranom, a godišnje proizvede između 50 i 60 tona. Iduće godine planira obnoviti još jednu zgradu mlina na svom gospodarstvu, a projekt vrijedan 15.000 eura prijavio je na EU fondove. Tad će mlin otvoriti i u turističke svrhe.
– Nama i sada dolaze djeca vrtićke i osnovnoškolske dobi, ali zgrada u kojoj smo sada to ne odražava u pravom smislu. Zato želimo obnoviti stari mlin da posjetitelji mogu doživjeti kako je to nekad izgledalo – zaključuje Sokač.
