Ovih sam dana već drugi put ove godine morao odgoditi putovanje u Libanon. Razlog je, naravno, pandemija dosadnog virusa, ali i opća situacija u ovoj vreloj mediteranskoj zemlji koja stalno koketira između magične privlačnosti svojih drevnih gradova, neodoljive kuhinje i tirkiznog mora s jedne te tihe prijetnje nekim novim ratnim sukobom koji se može izroditi od bilo kuda – iz same heterogene libanonske zajednice ili od nekog ratobornog susjeda kao što je Izrael – s druge strane.
Jedan od tih drevnih gradova koji sam svakako želio ponovno posjetiti je Byblos, primorski kršćanski grad 40-ak kilometara sjeverno od Bejruta, koji je prava povijesna enciklopedija. Drevno središte Byblosa prepuno je ruševina raznih civilizacija koje su se ovdje izmjenjivale i upisane su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine još 1984. godine, djelomično i zbog važnosti u širenju feničkog alfabeta. Vjeruje se da je Byblos osnovan oko 5000. pr. Kr. kao prvi fenički grad pa je uz Alep, Damask i Jerihon jedan od najstarijih kontinuirano naseljenih gradova na svijetu.
Byblos sam posjetio sredinom listopada prošle godine, u Libanonu je u to doba još uvijek izrazito vruće pa je sva sreća da sunce zalazi već oko 18 sati. Putem od Bejruta do Byblosa kroz kršćanski dio Libanona vodi me gusto “naseljena” cesta po kojoj klize odlični vozači, jedni od najboljih koje sam vidio. Umijeće kojima se probijaju između drugih automobila teško da imaju i vozači Formule 1, svaki čas trese me osjećaj da ćemo se zabiti u neki auto od kojeg nas na kraju dijele tek milimetri. U kršćanskom dijelu Libanona najbrojniji su katolici maroniti, inače izrazito nacionalno osviješteni Libanonci, te grčki pravoslavci i melkitski grkokatolici, a ima i Armenaca. Maronitske crkve su na svakom koraku, zanimljivo da su križevi na crkvama trodimenzionalni – vide se sa svih strana. Gotovo na svakoj radnji je križ ili Gospin lik, kao da sam u Međugorju.
Šetnja starim gradom u Byblosu doista je putovanje kroz vrijeme: od feničanskih ostataka, razdoblja vladavine Perzijskog carstva do Rimskog carstva i križara. Za Byblos su se tukli Arapi i križari, da bi ga u doba uspona zauzele Osmanlije, nakon njih su ga, kao i cijeli Libanon, preuzeli Francuzi, a tek od 1943. godine Byblos je slobodan grad u slobodnom, doduše ne i mirnom Libanonu.
U dijelu gradu u kojem je bazar nudi se mnogo skupih rukotvorina, stvari su skuplje nego u Bejrutu. No Byblos se diči poviješću pa, želite li kući ponijeti komadić autentičnosti, morat ćete istresti podosta novca. Kamene ulice grada ispunjene su i kafićima i restoranima iz kojih dopiru mirisi najboljih majstora libanonske kuhinje, obogaćene grčkim i armenskim štihom. Kao i u drugim dijelovima Libanona, i ovdje se pravi kruh nalik na palačinke, a stolovi u restoranima ispunjeni su malim zdjelicama ukusnih, najčešće vegetarijanskih zalogaja: humusa, mutabala, baba ganuša, muharame, falafela, fatuše...
Limunada od limete neodoljiva je poput fatalne žene, a kava s kardamomom otvara neke nove percepcije za uživanje u ovom crnom napitku za razbuđivanje. Poseban užitak libanonske kuhinje je u tome što je svaki zalogaj drukčiji jer na stolu uvijek kombinirate više sastojaka. Vina su im solidna, ipak su ih nekoliko desetljeća podučavali Francuzi, a od piva se najviše toči domaća Almaza. Iz Byblosa je u svijet otišlo latinično pismo, prije se na području današnjeg Libanona koristilo egipatskim hijeroglifima koji nisu bili previše praktični trgovcima. Jedna od najljepših građevina u gradu je bazilika sv. Ivana Baptista u kojoj se misa još uvijek služi na aramejskom jeziku – baš kad sam obilazio crkvu u njoj se služila misu na jeziku kojim je govorio Isus. Byblos je grad po kojem je ime dobila i najvažnija knjiga kršćanstva – Biblija.
