Ne možeš slučajno doći u Karanac. Jer, ne nalazi se nikako na glavnoj cesti, već moraš dvaput skrenuti da bi došao do nas. No, bez obzira na to, kada se gleda geografski, Karanac je u središtu Baranje: po 15 kilometara dijeli nas i do Dunava, i do Drave, i do Kopačkog rita, a tako i do granice s Mađarskom. Od Osijeka smo udaljeni 30 kilometara. Kamo god želiš otići, blizu smo. Uskoro će proći i autocesta kroz Beli Manastir, što je pet kilometara od nas, pa će put iz Zagreba biti znatno skraćen, a kada se spoji s Budimpeštom, moći će se iz Karanca ići i na jednodnevni izlet u Budimpeštu – započinje 31-godišnji Stanko Škrobo, inače turističke struke, a koji se nakon školovanja u Opatiji i sedam godina rada u Zagrebu vratio u Baranju.
Uzlet u posljednjih 15 godina
Desna je on ruka ocu Vladimiru Škrobi, zvanom Bajo, u njihovoj nadaleko poznatoj “Baranjskoj kući” u etnoselu Karanac. Kada je 2003. otvoren, bio je to prvi restoran u selu i pionir turizma u ovome kraju. Karanac je tada bio daleko od etno sela i prepoznatljive turističke destinacije kakva je danas. Nevjerojatan uzlet doživio je posljednjih 15-ak godina. A zašto je Karanac uopće etnoselo?
– Imamo sreću da su mještani zadržali autohtone kuće, renovirali su ih, i danas je njih preko 70 posto tradicionalne arhitekture. Široki su šorovi, sve je zeleno, a stariji mještani sjede na klupama pred kućama i druže se... – prikazuje Stanko.
Baranja je nadaleko na glasu po vrhunskome fišu i čobancu, no u “Baranjskoj kući” ozbiljno im konkurira perkelt od soma. Poslužuju ga uz domaće rezance, posute prženom slaninom i svježim kravljim sirom. Specijaliteti kuće su i šaran na rašljama te, kako kažu, “najoriginalnije i najstarije jelo” – grah u zemljanom loncu, kojim spajaju i gastronomiju i arhitekturu, odnosno tradicijske zanate.
Bira se “princeza pušnice”
U vrtu iza restorana uzgajaju povrće, bez ikakve kemije. Kada se probude u njihovim “Sobama kod Baje”, smještenima tek ulicu dalje, gosti im prošetaju dvorištem, djeca zavire u kokošinjac pa pokupe tek snesena jaja, uberu potom luk, papriku ili rajčicu, a onda im se sve to posluži za doručak.
– Ideja nam je da kod nas ne dolaze gosti, nego se dođe u goste, dakle kao da smo ih primili doma. I to oni osjete – ističe Stanko. Gotovo 80 posto gostiju dolazi im, zanimljivo je, iz Zagreba i Rijeke.
– Uspjeh Karanca je u tome što iza svega stoje privatne inicijative, čitave obitelji i entuzijasti, koji vole svoj posao, surađuju i nadopunjuju se. U našem selu spava više ljudi no što je stanovnika. Nismo fokusirani samo na svoje dvorište i stotinu metara uokolo, nego spajamo sadržaje, i to ne samo u Baranji, nego i u Našicama, Đakovu, Iloku, Vukovaru, ali i Somboru, Mohaču, Pečuhu, cijeloj regiji – rezimira Vladimir Škrobo i navodi kako je 300-tinjak turističkih kreveta u selu, 15-ak OPG-ova, dvije vinarije, pa i suvenirnica...
Bajo je i začetnik izbora “princeze pušnice” – najveće slanine, koja se bira za proljetnog vašara u Karancu. Inicirao je i “Akademiju blata”, koja svakog ljeta na njihovu imanju okuplja umjetnike i zaljubljenike u tradicijske obrte. Izrađivali su, tako, krušne peći, a najveći pothvat slijedi baš ovoga ljeta – sazidat će kuću i prekriti ju trskom. – U Karancu i okolnim mjestima nekada je postojalo čak pet ciglana, jer je zemlja vrlo kvalitetna. Karanačka se ciglana isticala od ostalih u Hrvatskoj po tome što je jedina ispisivala cijelo ime mjesta na svakoj cigli, dok su druge stavljale, primjerice, inicijale vlasnika ili firme – pričaju naši sugovornici.
Originalnim takvim ciglama iz tridesetih godine 20. stoljeća popločan je i dio njihovog restorana. Posebna atrakcija na Škrobinu imanju je “Ulica zaboravljenog vremena” – muzej starina u dvorištu iza restorana, gdje je u ambarima prikazano trinaest tradicijskih zanata, od klompara, preko lončara, do kovača, s izvornim, desetljećima pažljivo skupljanim alatima.
Osječko-baranjska županija
Put iz Osijeka za Karanac vodi preko Bilja, pa na Vardarac, Lug i Grabovac, prema Kneževim Vinogradima, gdje se na kružnom toku “hvata” izlaz prema tom etnoselu.
Zanimljivost
Najduži drvored trešanja u cijeloj Hrvatskoj, a vjerojatno i mnogo šire, prostire se od Karanca do Kozarca. Mnogima su baš trešnje omiljeno voće, ali i omiljeni sastojak slastica, pa se drvored trešanja proteže na čak pet kilometara.
Gospodarstva “Ivica i Marica” i “Sklepić”
Seoskim gospodarstvom “Ivica i Marica” u Karancu trčkaraju koke, patke, gice, konji... Gostima poslužuju voće i povrće koje je u tom trenutku dostupno u njihovim voćnjacima. Nezaobilazna je destinacija i autohtono seljačko gospodarstvo “Sklepić”, koje datira iz davne 1897. i gdje se čuva etnozbirka s 200-tinjak predmeta. Nude i doživljaj radionice izrade sira, tu su i konji, kao i najdublji baranjski podrum i čardak.
