Restoran Kvatrić se, naravno, nalazi pokraj Kvatrića. Ime i djelatnost zvuče prejednostavno, ali za pravog šmekera to je znak oštroumnog taktičkog manevra koji popunjava kapacitete restorana probranom klijentelom. Zvučna imena na nama nepoznatim jezicima (a ima ih i nadzvučnih) puka su kozmetika i obično u prijevodu znače nešto trivijalno. A da ne govorimo o tome kako se “Excuse me, dear friend, but I really don’t know what you are trying to explain to me” kod nas kaže “A?”.
Kada kročite u restoran zbačeni iz centrifuge Maksimirske ulice, polako, ali sigurno ulazite u malu oazu u kojoj će vas vratiti u ravnotežu. Lokal je ugodno mjesto bez suvišne šminke, a terasa jamči potpunu izolaciju i ugodu.
Za početak punjenu papriku, ali bez mesa. Bio sam skeptičan prema takvim interpretacijama svojih mezimica koje se brčkaju u saftiću, ali mi je još draže što sam bio u krivu. Ne znam što su točno učinili, ali rezultat je bio iznenađujući. Skužio sam da su ih zapekli u pećnici i uspjeli da sadržaj ne uvene, već da ostane sočan točno koliko treba da vas zbuni. A nema nimalo meseka.
Zatim sam poslužen pašticadom. Ona (pašticada) jedna je od najsjajnijih zvijezda koje su me pratile tijekom moga životnog ciklusa i pružale mi utjehu u bremenitim vremenima. Vezan sam uz nju (pašticadu) emotivno i volim je u svim varijantama, sa šljivama i bez njih, s prošekom, špikanu s pancetom, špekom, pršutom, odmorenu u kvasini, vinu... pa čak i uvaljanu u zeleni papar ili izmasiranu ras el hanoutom...
Šug gotovo uvijek ispadne dobar, ali glavni problem je u mesu. Ne smije biti suho, tvrdo, sivo, bez karaktera. Izgleda da sam imao sreće više nego pameti kada sam se uputio na ovu mini gastro turneju, jer i ovaj put su me oduševili. Meso je ispalo baš kako je to radila moja gospođa majka. Upilo je dovoljno kiselosti od kvasine, ali ne previše. Struktura je ostala vlaknasta, ali ne kruta. Tekstura zdravog, zrelog mesa, ugodne tamnosmeđe boje. Uspjeli su u potpunosti i nije mi čudno što imaju još nekoliko restorana, cateringa...
