Drže se za ruke, u baroknim odijelima kao da su sad izišli iz kakve porečke palače, srećem ih tu na rivi. Nemoguće ih je ne uočiti.
– Može fotka? – pitam.
Kimaju glavom.
– Kamo ćete?
– Došli smo na kavu, ali iz 18. stoljeća – kažu oboje smijući se.
– Primate li trećeg na kavu?
– Može.
Mjesto u katedrali
Pod palmama nedaleko od rive, sjedamo za stol. Snježana i Goran zaista su bračni par. S papirom.
– Goran sam samo doma, a kad iziđem iz stana onda sam bogati mletački trgovac Bortolo Vergottini. Supruga je Snježana, a vani je Francesca, a mi imamo toliko novca da ne znamo kamo s njim – priča Bortolo, odnosno Goran.
Koliko je to novca?
– Dukatima ne znam broja. A moja obitelj Vergottini ima u Poreču nekoliko palača, na desetke hektara zemlje, ladanjske kuće u gradu i okolici... Imali bismo i helikoptere, ali ih u 18. stoljeću još nisu izmislili – niže imovinsku karticu bogati trgovac. Gospođa objašnjava:
– Ma čim ti njega vidiš, ovako svega u crnom, znaš da je šminker. Takva odijela bila su ekskluzivna, crno su nosili samo najvažniji ljudi u gradu – priča Snježana, odnosno Francesca, odjevena u šminkersku široku zvonoliku haljinu.
Je li bilo toplesa u doba Mletačke Republike?
– Uh, koliko hoćeš... – smiju se.
Sjeti se Bortolo, pa zastane.
– Kupio sam mjesto u gradskom vijeću, čak i plemićku titulu. I onda, kao što je to i danas u Hrvatskoj, novac čini čuda – priča Vergottini. Inače je umirovljenik. Donedavno je bio novinar Glasa Istre. Kad navuče odijelo, postaje plemić. Usporedbe su mu genijalne.
– Kupio sam i klupu tu u katedrali, u prvom redu, jer imam love. Isto je sad kao i prije 300 godina.
Što jedu bogati mletački trgovci?
– Ribu, janjetinu, ječam. Krumpira u to doba nije bilo – govore.
Uživjeli su se oboje u uloge mletačkoga bračnog para, ide im.
– Navikli smo se već. Dugo smo u Društvu prijatelja Giostre, što je porečki viteški turnir, poput Alke u Sinju. Kod nas konjanik baca koplje i gađa u glavu Saracena. Desetak godina organiziramo u rujnu na Peškeri festival. Većina festivala u Hrvatskoj, osim onog u Varaždinu, pučki su festivali. A mi ovdje u Poreču, eto, imamo festival plemića.
Snježana i Goran cijeli su život u Poreču i znaju ga u dušu. Evo dvije stvari za koje se malo zna.
Poslušao Parenzo, pa...
– Ernest Hemingway, prije nego što si je oduzeo život, pustio je pjesmu “La mula de Parenzo”. To je neslužbena gradska himna, pjesma stara više od 200 godina. Govori o Poreču, on ju je čuo u Trstu pa mu je ušla u uho – priča Goran.
Snježana objašnjava kako je nastao prvi hotel u gradu:
– Poreč je nekad bio glavni grad Istre, a trebao mu je i hotel. No, Bečanin Friedrich Klein, koji je želio investirati u hotel, nije od grada i privatnika mogao dobiti ni jedno zemljište, pa je kupio dio – mora. Nasipao ga je i eto našeg prvog hotela, nekadašnja “Riviera”, danas “Grand Hotel Palazzo”.
Suprug se sjetio još jedne fore:
– Kad smo kod investitora. Upravo je Eufrazije, koji je ovdje u 6. stoljeću gradio baziliku, dao u njoj napraviti vlastiti portret. Navodno je bio vrlo svojeglav pa se i s tadašnjim papom Pelagijem I. posvađao! Jesi li to znao?
Ne, prvi glas...
– A znaš li od čega je ova moja naušnica?
– Ne. Od zlata?
– Da, ali od zlata sa suprugina zuba. Pa tko to ima.
