Slično kao i stotine drugih korporacija, Pliva je naumila iskoristiti
prednosti velike Indije da bi brzo i puno zaradila. Pliva tamo gradi
centar za istraživanje lijekova, a ta država s mnogo stanovnika
privlači kapital ponajprije jeftinom radnom snagom i niskim cijenama.
Ta su dva kriterija zacijelo i odvela Plivin istraživački centar u
Indijsku Gou, a ne, primjerice, u Dalmaciju ili Istru.
Medije su preplavile raznorazne liste država, koje uglavnom pišu i
kroje moćne financijske institucije, a tvrde da zemlje u razvoju poput
Tajlanda, Nepala, Armenije, Namibije... nude odlične uvjete poslovanja.
Kad se malo bolje razgrne što se krije iza liste, proizlazi da se pod
"uvjetima poslovanja" ne ocjenjuje ni razvijenost infrastrukture, ni
kvaliteta življenja, ni ljepota države, ni širina odnosa među ljudima,
već brzina kojom se može pokrenuti i ugasiti poduzeće, visina plaće
koja se mora isplatiti te brzina kojom se radnik može najuriti s posla.
Na posljednjoj javno osporavanoj listi Svjetske banke hvalile su se
države u kojima se pred kapital ne stavljaju preveliki zahtjevi, a
kudile one koje takve zapreke imaju. Ljestvica koja trenutačno vrijedi
za Indiju prilično je nisko, samo nije jasno zašto se na nju gura i
Hrvatska? Koja se od "zemalja u razvoju" posve prepusti ćudima
kapitala, možda će joj se i posrećiti da joj jednog dana pokuca na
vrata neka od kompanija iz prve ili druge lige svjetskog biznisa, ali
koliko god jeftini bili, ni tada ne mogu biti sigurni da će im doći,
jer uvijek postoji netko tko je još siromašniji i tko može raditi za
manje.
Vrh naše države nepotrebno se ovih dana digao na noge zbog jedne takve
liste jer se na njoj Hrvatska nije našla među prvih, nego među zadnjih
pedeset. Nije se moglo čuti da su, primjerice, Armenija ili Nikaragva
prosvjedovale zbog dobrog plasmana, a i zašto bi kad jako dobro znaju
da je brojno ljudstvo, siromašno i bez posla, zasad njihova jedina
prednost pred razvijenim svijetom.
Je li loše što Hrvatska nema te "prednosti"? Je li loše što se naše
mjesečne plaće ne kreću u desecima već u tisućama dolara i što se kod
nas radnik ne može tek tako baciti na ulicu, već mu se mora pružiti
koliko-toliko dostojanstven uzmak?
Valjda je i posljednjem zagovorniku potpune liberalizacije i
otvorenosti stranom kapitalu postalo jasno da se Hrvatska, koliko god
se neki političari i industrijalci trudili, ne može svijetu nuditi kao
država s jeftinom radnom snagom, kad su stotinu kilometara dalje deseci
još jeftinijih. Prednost mora tražiti negdje drugdje, od svog
geografskog položaja do obrazovane i kvalitetne radne snage te brze i
efikasne države. No, političarima je nekako lakše odgovornost pa i
obavezu prebaciti na druge, a ne na sebe.
U POVODU
