Iskoristivši pravo na svojih pola sata, general Slobodan Praljak je sucu, no zapravo tužiteljstvu Haaškoga suda i tzv. međunarodnoj zajednici, kazao i ono što oni ne žele čuti. Do sada se nitko od Hrvata optuženih u Haagu nije koristio tim pravom, niti pravom da kaže što misli o optužnici i njezinim tezama. Možda će takvu mogućnost iskoristiti i netko od pet preostalih iz skupine hercegovačke šestorice ili pak generali Gotovina, Markač i Čermak. Ali ako i se ne budu koristili tim pravom da govore, tužiteljstvo već iz onoga što je rekao Praljak može predvidjeti što bi mu imali i mogli reći i preostali optuženi. Praljak je u svojih pola sata sažeo kratku povijest zbivanja na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno u njihovu susjedstvu, te siže ponašanja međunarodnih moćnika u tih proteklih dvadesetak godina. Bude li Sud sudio po pravdi i istini, to što je Praljak rekao može mu biti čak i olakotnost, no bude li suđeno “po sili”, sigurno će mu biti otegotna okolnost.
Za što su Hrvati zatočeni u Haagu pojedinačno okrivljeni zapravo se i ne zna. Optužuje ih se da su sudjelovali u “zajedničkom zločinačkom pothvatu” pa da su onda već zbog toga krivi! Pojedinačna krivnja im se izvodi iz toga sudioništva! A i to sudioništvo je dvojbeno. Jer, dojam je da je najprije izmišljena politička konstrukcija prozvana hrvatskim “zajedničkim zločinačkim pothvatom”, u nju ugurani pojedinci iz hrvatskog političkog i vojnog vrha, a potom svemu dan pravni privid. Dojam je da suspektna odrednica o “zajedničkom zločinačkom pothvatu” zapravo krije optužbu za kolektivnu krivnju. Gdje je tu onaj toliko veličani princip “individualizacije krivnje”? Ili je već i samo sudjelovanje u nečemu politički iskonstruiranom i dvojbenom nešto što ukazuje na pojedinačnu krivnju?
Za što je netko od haaških Hrvata optužen kao osoba, kao pojedinac, zapravo se i ne zna. Tereti ih se zbog udruživanja, trpa pod zajedničku optužnicu. Udruživanje pak u nečemu što ima atribut “zločinački” uvijek je kroz povijest impliciralo i nešto tajno, urotničko i zloćudno. Pa onda i da je takvim bilo i ponašanje hrvatskoga političko-vojnoga vrha tijekom rata i u Hrvatskoj i u BiH. Za takvo se ponašanje u ratnoj BiH tereti i Praljka. Preko njega, i preko ostalih optuženih, očito se želi suditi i hrvatskoj politici. Kako ratnoj, tako i predratnoj, a vjerojatno i poratnoj. Da nije bilo Hrvata i hrvatskih vojnika u BiH, odnosno HVO-a i Herceg Bosne, više ne bi ni bilo čak ni ovakve Bosne i Hercegovine. Danas bi srpskom bila ne samo polovica BiH nego cijela BiH.
Bez hrvatskih vojnika u BiH ne bi bilo ni Oluje, niti bi u njoj bio oslobođen Knin, niti spašen Bihać. Već se ustalila tvrdnja da je za sve loše i ponešto dobroga na hrvatskome i bosanskohercegovačkome ratnome prostoru zapravo kriva Hrvatska. Ta je teza očito prisutna i u haaškome tužiteljstvu. Toj tezi prethodi i jedna druga. To je kripto-optužba Hrvatske za rušenje Jugoslavije i tako stvaranje neugode s kojom svijet ni danas ne zna što bi, tj. Bosne i Hercegovine. Jer da i Hrvatska nije namjerila iz Jugoslavije, Sloveniju bi se lako pustilo, no Jugoslavija se ne bi raspala niti bi se u Europi pojavio problem BiH. Europa i svijet taj su megaproblem očito nesposobni riješiti. Do sada su političku “kvadraturu kruga” BiH uspijevali riješiti samo Franjo Josip i Josip Broz. Hrvatskoj se valjda ne može oprostiti što je odlukom da se izdvoji iz Jugoslavije otvorila teško rješivu bosansku enigmu. Za taj grijeh i za taj neposluh Hrvati bi mogli nadrljati i u Haagu. Slobodan Praljak je u haaškoj sudnici kazao i ukazao gdje je bit problema. Samo, što je njegovih pola sata prema tužiteljevim satima? I satima drugih, nevidljivijih i moćnijih od tužitelja?
Sjećam se Slobodana Praljka iz KNS-a (Koalicija narodnog sporazuma). Bio je, ako se ne varam u HKDS-u s Markom Veselicom, izgledao je onako boemski, baš kao pravo spadalo. Tko je mogao znati kakva ga teška i velika sudbina čeka.