Da je kojim slučajem situacija staronormalna, prednovogodišnja bez pandemije i da vas čekaju svakonoćne zabave i domjenci, pa onda i završni novogodišnji tulum, jedan ovih dana objavljen dvostruki album vjerojatno bi bio masovno korištena zvučna kulisa. Radi se o dvostrukom vinilu “Jugoton Funk vol. 1”, čiji su autori i sastavljači Višeslav Laboš i David Blažević (Dr. Smeđi Šećer) na jednom mjestu sakupili 21 pjesmu koje su jugoslavensku estradu sedamdesetih ugurale i u predjele funka. S podnaslovom “A decade of Non-Aligned beats, soul, disco and jazz 1969-1979”, prava je antologija B-strane tadašnje dominantne estrade koja se dotakla funka i disco glazbe, na marginama tadašnje vladajuće zabavnoglazbene i rock-scene. Riječ je o itekako efektnom pothvatu koji djeluje ne samo zabavno nego i edukativno, čak i u trenucima kada se uključene pjesme sasvim jasno kreću na granici kiča ili kad otkrivaju neka imena koja ne bismo očekivali.
Kako inače objasniti da se na dvostrukoj kompilaciji nalaze Pro arte i Vladimir Savčić Čobi, Ljupka Dimitrovska, Dalibor Brun ili Đurđica Miličević, kasnije Barlović u Novim fosilima? Mnogima će njihova imena biti nespojiva sa žanrom funka, no, varaju se. S druge strane, skeptici bi mogli reći, “hebeš jugoslavenski funk ako su se ovi bavili njime”, ali i oni su krivu. Naime, riječ je podjednako o projektu za znalce i široku publiku na kojem su sastavljači tarantinovskim manevrom pronalaženja skrivenih starih snimaka složili kompilaciju koja ocrtava manje vidljive detalje scene sedamdesetih i djeluje ovozemaljski zabavno.
Ono što su istražili i pronašli s arhivistom Petrom Pečurom iz Croatia Recordsa, spojili i tonski uredili, Laboš i Blažević objasnili su i iscrpnim bilješkama pored svake pjesme i izvođača, pa je uz slušanje obavezno i čitanje tekstova unutar odlično dizajnirane velike omotnice LP-ja, koja prikazuje i sve omotnice uključenih singlova. Popratni podnaslov i spomenuti tekstovi taj su tarantinovski pogled u prošlost “nesvrstanih ritmova” i “komunističkog disca” bivše države. Već i podatak da su se funkom, u raznim oblicima i izvedenicama, bavili i ovi nabrojani estradni neimari, govori da je zapravo riječ o “off” projektu, izuzetku od njihovih redovitih estradnih karijera. No, to ne umanjuje činjenicu da su, zanemarimo li povremeno bedaste tekstove pjesama, svirači, orkestri i aranžeri odradili najveći dio posla i pokazali umješnost u susretu s funkom, kod nas tih godina dobrim dijelom prisutnim i zbog vladajuće disco groznice, a bilo je tu i kiča svakojake vrste.
Uvodni instrumental “Punom parom” Arsena Dedića “iz televizijske serije otkriva filmičnost domaćeg funka, primjetno i kod Igora Savina ili teme “Događaj u Balkan Expressu” novosadskih Ibn Tup, pa se čini da će detektiv Shaft, čija je tema iz serije bila očiti uzor mnogima, izaći iz zvučnika. Dok je rock dolaskom Bijelog dugmeta, Buldožera i punka bio anatemiziran kao opasni zapadnjački žanr, funk je bio “nesvrstaniji” i time ideološki prihvatljiviji, često umotan i sakriven u benignim izvedbama domaćih estradnih zvijezda. Kad čujete grupu More u prog-rock instrumentalu “Aerodrom”, ili kako Zdravko Čolić pjeva raritetnu funkoidnu verziju sevdaha “Mujo kuje konja po mjesečini” zaboravit ćete i na Čolićeve popularnije diskoidne teme s Lokicama. Većina ovih pjesama je kuriozitet, a ne pravilo tadašnje scene i zato ne može biti govora o funk sceni kakvu je imala Amerika ili Britanija. Ovi u tadašnjoj Jugi imali su svoju interpretaciju funka, često i revijalnu. Alfi Kabiljo u temi iz filma “Novinar” više vuče na Boney M, a i “Groznica subotnje večeri” mnogima je otvorila oči i uši. Niti neki drugi nisu bili originalni, ali su bili zaigrani, kao Ljupka Dimitrovska u “Šta je tu je” iz 1975., s tekstom koji pokazuje svu tugu domaće estrade, ali glazba nekako prolazi. Dalibor Brun prošao je kroz riječke Uragane i Korni grupu, da bi se 1975. snašao u funku “Davni život” u kojem solo na Hammond klavijaturama svira nitko drugi nego Oliver Dragojević.
Hammond orgulje bile su očekivane kod Tihomira Popa Asanovića koji je s dva funk albuma i pjesmom “Mali crni brat” u izvedbi Zdenke Kovačiček bio poznat zagovaratelj funka, dok je “Slava Suncu” Đurđice Miličević iz 1972., očito modelirana po tada aktualnoj “Kosi”. Ako je u Americi početkom sedamdesetih vladao “blaxploitation” trend s crnačkim likovima, kod nas je bila prava eksploatacija. Poput Pro arte u “Ko vječnu tugu nosi taj ima pravo da pjeva”, u kojoj prvi “normalniji” funk dio proslijedi zabavnjački Čobijev vokal u komičnom refrenu. Da nije bio smrtno ozbiljan i da je imao dozu ironije, pomislili bismo da je u pitanju satira Buldožera, slično kao i u slučaju grupe “Rok hotel” s temom “Blue jeans” ili Marijana Kašaja s humorističnim hitom “Ja imam ideju”. Ima tu i Plesnog orkestra Radio televizije Zagreb s Miljenkom Prohaskom u opuštenom izdanju “Ljetne skice”. Uključen je i bubnjar Ipe Ivandić, koji je 1976. kad je Bijelo dugme prvi put snimalo u New Yorku “dobio” singl “Džambo”, solidan, ali periferan u diskografiji Dugmeta. Ukratko, uključene pjesme puno bolje funkcioniraju u okviru ove kompilacije nego u karijerama izvođača i bacaju zanimljivo svjetlo na duh vremena koji je inače ostao skriven u arhivima.
Albumi
Nakon 25 godina od prve objave 1995. album “Dernjava” grupe Pips, Chips & Videoclips dobiva svoje prvo vinilno izdanje. Vinil albuma „Dernjava“u prodaji se našao u petak, 4. prosinca 2020. Ovo slavljeničko izdanje otisnuto je u svega 400 primjeraka i može se kupiti u zagrebačkim dućanima Dirty Old Shop, Rockmark i Aquarius, Dallas Music Shopu u Rijeci te web narudžbom preko web-stranice grupe i na info@laa. hr.
„Dernjava“je prvi album Pips, Chips & Videoclipsa objavljen na vinilu. Jednostruka ploča na A strani donosi pjesme „Ljubav“, „Svaku noć sam pijan“, „Malena“, „Bolestan“i „Rock’n’roll zvijezda“, dok su na B strani „Poštar lakog sna“, „Mafija“, „Novac“i „Pjevač Beatlesa & Stonesa“. Album je sniman od svibnja do srpnja 1995. u studijima ZKM i Rockocko, miksan u kolovozu iste godine u ljubljanskom Tivoliju, a snimatelj i producent bio je jedan od naših najnagrađivanijih producenata, Denyken. Singl koji ga je najavio bila je „Mafija“, a s njega su skinuti veliki hitovi „Ljubav“, „Bolestan“i „Poštar lakog sna“koji se, kao i još neke pjesme s albuma, i danas nalaze u koncertnom repertoaru Pipsa.
Svojevrstan uvod u album bila je ZKM-ova predstava „Mafija“ za koju je grupa napravila nekoliko pjesama i svirala ih uživo na predstavama. Režiser Lukas Nola tada je izjavio da je Pipse odabrao za suradnju jer su najviše predstavljali Zagreb tog doba. Koncertne promocije bend je odsvirao u kultnom Lapidariju na Gornjem gradu, još jednom simbolu tadašnjeg Zagreba koji već dulje vrijeme ne radi te u rasprodanom OTV domu. „Dernjava“će svojim vinilom obilježiti točno 25 godina od originalnog izlaska nakon kojeg je opravdano osvojila Porina za alternativno izdanje godine i upisala se među najveće hrvatske rock-albume svih vremena.
Najave
Zahvaljujući međunarodnom festivalu suvremene glazbe, Muzičkom biennaleu Zagreb, glavni grad u travnju svake neparne godine transformira se u kulturni centar kojem gravitiraju ljubitelji umjetnosti i suvremene glazbe šire regije i Europe. Muzički biennale Zagreb iduće godine slavi 60. rođendan, a kroz “MBZ priče” publika može otkriti više o važnom festivalu.
U 20 MBZ priča, od kojih 17 kratkih videopriloga (dostupni i na YouTube kanalu festivala) o počecima, utjecajima, sjećanjima, festivalskim tajnama i anegdotama, Muzički biennale Zagreb će približiti neka od prvih festivalskih izdanja, gostovanja velikih skladatelja i izvođača, priče nekih od najznačajnijih domaćih glazbenih aktera. Iduće 2021. u festivalskom tjednu od 17. do 25. travnja, ta transformacija dogodit će se po 31. put, 60. godina od svoga prvog održavanja 1961. godine kada ga je osnovao skladatelj hrvatski skladatelj i avangardist Milko Kelemen.
Jedan je od najvažnijih hrvatskih glazbenih festivala i jedan od najstarijih festivala suvremene umjetničke glazbe u svijetu, a dosad su ga vodili skladatelji Stanko Horvat, Igor Kuljerić, Ivo Josipović, Berislav Šipuš i Krešimir Seletković. Od samih početaka, Muzički biennale Zagreb bio je i ostao istraživačka i kreativna platforma suvremene umjetnosti, prije svega one glazbene, ali i pozornica na kojoj su tijekom 60 godina predstavljena najbolja i najvažnija imena svjetske scene. Luciano Berio, John Cage, Peter Maxwell Davies, Karlheinz Stockhausen, Luigi Nono, Mauricio Kagel, Witold Lutosławski, Bruno Maderna, Igor Stravinski – samo su neka imena koja su se predstavila hrvatskoj publici tijekom šest biennalskih desetljeća.
Hahaha glazbeni kritičar, dajte me najte...