Prije šezdeset godina, u Liverpoolu osnovan je legendarni bend The Beatles. A beatlemanija postat će naziv fenomena apsolutnog ludila koje je pratilo njihov uspon. Ta je manija započela oko 1963. godine izlaskom pjesama poput "Please Please me" i "She Loves You". Od tog trenutka, svi njihovi koncerti uživo, na svim svjetskim turnejama bili su popraćeni iznimno glasnim vrištanjem, uglavnom obožavateljica koje su svoje idole promatrale kao bogove - neki su čak vjerovali da slavna četvorka posjeduje nadnaravne moći.
Takva razina opsjednutosti glazbenom skupinom nikada do tada nije bila viđena, iako su svoje vrištavce imali i Frank Sinatra te Elvis Presley. Koncertni promotor Beatlesa prisjetio se jednog koncerta: "Bio je to apsolutni pandemonij! Djevojke su se onesvješćivale, vrištale, sjedala su bila mokra. Cijela dvorana je ušla u nekakvo hipnotičko stanje transa, nikad nisam vidio nešto takvo".
Beatlesi su morali putovati u blindiranim vozilima kako bi se zaštitili, a nakon neslavne izjave Johna Lennona "Beatlesi su popularniji od Isusa" (koja je u tom trenutku bila zaista blizu istini), bili su često i napadani te se morali braniti od bijesnih prosvjednika. Krajem 60-ih, bend je bio toliko frustriran time što se na koncertima uopće ne čuju od vrištanja, da su sasvim odustali od sviranja uživo i povukli se u studio, snimvši slavni album "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band". Jednom prilikom, bubnjar Ringo Starr našalio se da je na koncertima jedino po pokretima stražnjice Paula McCartneyja znao da još uvijek svira u ritmu.
Beatlemaniju mnogi su uspoređivali s Lisztomanijom, fenomenom koji je pratio mađarskog pijanista Franza Liszta iz 19. stoljeća, a čiji su obožavatelji na njegovim koncertima pokazivali sličnu razinu ludog obožavanja. Istraživali su je brojni sociolozi i psiholozi tijekom godina, a jedna studija iz 1997. zaključila je kako tu nije bila riječ o "ženskoj histeriji" već možda o proto-feminističkom izrazu ženske moći.
