Uz standardno nedovoljno iskorišten prostor Ambiente, uz iznimke pojedinih drvnih proizvođača te Art Fairea, na kojem svoju umjetnost nude Talijani, Austrijanci, Slovenci i od nas najzastupljeniji predstavnici Kvarnera, u paviljonu 7a Zagrebačkog velesajma događa se i rijetka gorko-slatka drama.
Problemi stigli s EU
Rijetka jer rijetko se događa da se na stečajnoj aukciji prodaje jedna od najvećih privatnih zbirki suvremene umjetnosti u nas, slatka za kolekcionare i one koji to možda kane postati, a gorka za njezina vlasnika Tomislava Klička.
Naime, u tijeku je predaukcijska izložba na kojoj se mogu pogledati 284 djela zbirke koja ide na bubanj. A krije se tu svašta. Djela čak 71 umjetnika, imena poput Picelja, Richtera, Knifera, Hermana, Petlevskog, Bakića pa Kožula, Fijolića, Vekića... ona koja su u znatnoj mjeri obilježila prva desetljeća 21. stoljeća na terenu hrvatske likovne scene.
Istaknute su procijenjene i od njih u pravilu nešto niže početne, isklične aukcijske cijene, a najviša je ona skulpture “Crveni znak” Ivana Kožarića procijenjena na 100.000 kuna s početnom iskličnom cijenom od 75.000 kuna. U pitanju je skulptura od željeza i laka visoka gotovo tri metra, a koju smo još do prije koji dan gledali na ulazu u Laubu čiji je Kličko vlasnik, pa svojom prepoznatljivošću nekako simbolično predstavlja i raspad te najvažnije “up to date” umjetničke zbirke.
Po količini djela koja se prodaju najzastupljeniji je pak Željko Kipke s 32 platna od kojih je među skupljima “Revis” iz 1988. procijenjen na 55.000 kuna. Od starijih majstora tu su četiri brončana bika Vojina Bakića manjih dimenzija iz 1956., svaki procijenjen na oko 7000 kuna, te zanimljiva grafička mapa od osam listova Oskara Hermana iz 1959. procijenjena na 8000 kuna. Borbe će sigurno biti oko “Meandra” našeg u inozemstvu najtraženijeg umjetnika Julija Knifera koji starta s 4000 kuna. Kniferova pak kapitalca, koji je Kličko također imao u kolekciji, navodno je već mimo aukcije kupio kolekcionar Marko Kallay. Tu su i skulptura Dušana Džamonje “Model - XVIII/B” iz 1972. procijenjena na 22.500 kuna, kolaž Miroslava Šuteja iz 1977. od 5000 kuna i sitotisak Ivana Picelja od 2000 kuna.
S radovima iznimno velikih dimenzija nude se oslikano platno umjetnice OKO od 800 x 350 cm čija je početna cijena 25.000 kuna te “Europska spirala” postkonceptualista Borisa Demura, akril na platnu čija je vrijednost procijenjena na 40.000 kuna.
U sekciji fotografskih radova zastupljena su prominentna imena poput Ante Brkana, Josipa Klarice, Borisa Cvjetanovića... uglavnom u rasponu od 2000 do 5000 kuna. Od mlađih generacija dobro su zastupljeni Ivan Fijolić, s kipovima i prostornim objektima, te Kristian Kožul koje obojicu, kako kaže povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, karakterizira ludistički pristup kreaciji.
Brojčanost njihovih radova posljedica je nekadašnje Kličkove prakse financiranja umjetnika, nešto poput mecene, u sklopu čega je od njih naručivao i otkupljivao radove. U takvom statusu kod Klička je svojedobno bio i najpoznatiji figurativac trenutka Lovro Artuković koji trenutačno radi u Berlinu. Na aukciji nije ponuđeno nijedno njegovo djelo što ide u prilog glasinama da je dio zbirke, koja inače broji oko 500 komada umjetnina, Kličko zadržao, a dio već prodao.
Na stečajnoj dražbi u organizaciji Aukcijske kuće Kontura, dakle, samo je dio zbirke Filip Trade čiji počeci sežu u 1991. godinu kada je Kličko svojim ulaganjem u umjetnost vratio ili sačuvao vrijednost mnogim autorima. U kolekcionarstvo on ulazi upoznavši galerista Radovana Becka. Tada kupuje i svoju prvu sliku – grafiku Otona Glihe, navodno na tri rate za tadašnjih 300 njemačkih maraka. U toj prvoj fazi prikupljanja umjetnina kupio je i gotovo sve slike s izložbe Željka Kipkea koje brojčano prevladavaju i na ovoj aukciji. Uslijedili su gorgonaši te oduševljenje Ivom Gattinom čija se dva rada bez naziva iz 1960. također sada prodaju, i to za 10.000 i 8000 kuna.
Inače, Kličko oduvijek slovi za jednog od najsamozatajnijih kolekcionara, ne govori o cijenama, ne preferira intervjue, a u međuvremenu se afirmirao na umjetničkoj sceni i preuzevši industrijski prostor na Prilazu Baruna Filipovića koji pretvara u kuću za ljude, umjetnost i umjetničku praksu – Laubu. Novac je zaradio kao poduzetnik i vlasnik tvrtke Filip Trade koja je uvozila i distribuirala sve – od zubne paste do pelena, a odatle i naziv njegove umjetničke zbirke skupljane pod okriljem te tvrtke. Njegovi poslovni problemi, doznajemo, počeli su ulaskom Hrvatske u EU. Otvaranjem tržišta inozemne tvrtke počele su sa samostalnom distribucijom proizvoda bez potrebe za uvoznikom/posrednikom uz proviziju što je bio primarni posao njegove tvrtke, a propast tvrtke za sobom je povukla i gotovo trideset godina skupljanu zbirku. Što se pak tiče daljnjeg poslovanja Laube, aktualni događaji ni na koji način, kažu nam, ne utječu na njihov dosadašnji i budući rad.
Prvi dio sutrašnje aukcije počinje u 13 sati, njezin nastavak je u 15 sati. Bit će zanimljivo vidjeti opseg odziva kupaca s obzirom na to da živimo u zemlji u kojoj se kultura marginalizira, a kolekcionarstvo je eksces, a ne praksa. Neće tu, sasvim logično, biti senzacionalnih cjenovnih rekorda poput primjerice svote od 58.000 eura koliko je na lanjskoj aukciji ART Salona postigla “Fantasie” Vlahe Bukovca iz njegove pariške faze. Stari majstori kod nas su još uvijek najtraženija roba. Svjestan je toga bio i Kličko koji je u jednom od rijetkih javnih istupa na tu temu to potvrdio vizionarski primijetivši: “Imali smo sreću da smo vrijednost suvremene umjetnosti prepoznali prije ostalih”.
Tko su cjenovni rekorderi?
Kako pak kotiraju djela suvremenih hrvatskih umjetnika na aukcijama u svijetu, najbolje govori podatak kako je 2016. na aukciji u bečkom Dorotheumu slika Julija Knifera “Kompozicija no. 12” dosegla cijenu od 161.000 eura i postala najskuplja u povijesti prodana slika suvremenog hrvatskog umjetnika.
Zadnji je rekord na tom području držalo također Kniferovo platno 2010. prodano za 100 tisuća eura. Takve cijene među hrvatskim autorima postigli su samo već spomenuti autori moderne Bukovac ili Meštrović, čija su djela dosezala cijenu od 200 tisuća eura.
No u konačnici o stvarnim rekorderima je, kada su cijene u pitanju, teško suditi jer kapitalna djela, neovisno o periodu nastanka, ruku na srce, kolekcionari nabavljaju na druge načine.
