U svom doista zanimljivom izdavačkom programu Disput je nedavno objavio debitantsku zbirku priča “Nepovredivo mjesto” Varaždinca Igora Ivka. Zanimljivo je to i zrelo napisano štivo koje odaje upućenog i stilski osviještenog autora kojem je uvijek najvažnija kvaliteta i misaonost napisane proze. Nema u njega divlje i neorganizirane početničke razbarušenosti niti pomodne suvremene površnosti kako bi se približio današnjim sekantnim tviteraškim generacijama. U prvom je planu razložnost i duboka melankoličnost koja privlači čitatelja više od hektičnih inzistiranja na brzim izmjenama proznih kadrova ili na lakonskom provociranju dobrog ukusa.
U dvadesetak priča i jednoj cjelovitoj, pitko ispisanoj i dopadljivoj pripovijetki “Ljeto dolazi”, Ivko se, pojednostavljeno rečeno, bavi egzistencijalističkim iskušenjima svojih junaka u kojima se mnogi od nas vrlo lako mogu prepoznati. Nižu se priče o likovima koji žive svoje male i promašene živote, ukalupljeni u tranzicijsku, prilično nemilosrdnu kapitalističku svakodnevicu na koju se građani Hrvatske još uvijek nisu priviknuli, iako u njoj žive dulje od tri desetljeća. Osobito se to odnosi na uvodnu, amblematsku i pomalo harmsovsku priču “Znoj”, punu trpke duhovitosti i neskrivenog protesta, pa čak i bunta. Njezin je glavni lik Hrvoje zvani Hren, a u jednom trenutku on prestaje biti lutka na koncu tuđih interesa pa svijetu, a onda i samome sebi, pokazuje zube. I to čini, naravno, prvenstveno na vlastitu štetu jer nitko ne može u nekoliko sati ispraviti sve krive poteze koje je poslušno i krotko vukao cijeloga života kako bi si osigurao miran i siguran život i ulagao u neku bolju, najavljenu i obećanu budućnost.
Upravo je građanin Hren tipična žrtva i metafora hrvatskog društvenog sustava koji je prepun karijesa te zbog toga prijeti stalna opasnost od nekih novih opasnih i neizvjesnih nemira koji bi mogli fatalno naškoditi našoj mladoj i upitnoj demokraciji koja je pogodovala samo manjini, a većinu je pretvorila u nezadovoljne najamne radnike. Neke se priče bave i više-manje prepoznatljivim “prizorima iz bračnog života”, ali i ljubavnim odnosima i ljubavnim krahovima te uvijek lukrativnim odnosom djece i roditelja, što je tema koja nikada neće postati nezanimljiva i prežvakana. U tim emotivnim i iskrenim pričama autor je vrlo prezentan i realističan te bez puno opisnih i suvišnih rečenica lako dolazi do očekivane poante. Tu valja istaknuti priču “Muškarci”, napisanu iz ženske vizure kao pokušaj dešifriranja današnjice u kojoj se pod svim mogućim utjecajima medija i društvenih mreža ipak mijenjaju zacementirana spolna iliti rodna očekivana i prihvatljiva ponašanja žena i muškaraca, da bi u osnovi sve ostalo isto kao i stoljećima prije. Puno se priča bavi i odnosima između sinova i očeva, a riječ je o doista krajnje izbrušenoj prozi koja imponira osjećajnošću i toplinom, što se osobito odnosi na priču kantilenskog ugođaja nazvanu “Fatherland”, premda je po ugođajnosti slijede i priče “Noć” i “Smrt oca”. No, nije varaždinski književnik zaboravio ni majke, kojima je posvetio priču “Točka”.
Pozabavio se Ivko i osjetljivim pitanjima preljuba, i to u priči po kojoj je nazvana i cijela zbirka. “Nepovredivo mjesto” priča je koja demantira ljudsku prilično utopističku i naivnu potrebu (možda čak i tlapnju) za monogamijom koja nas može odvesti u predvorje tragedija, na stranice crnih kronika i teških, ali i lako objašnjivih životnih poraza. Odličan je Ivko i u pričama koje ispisuje u kratkim, gotovo dnevničkim proznim crticama od kojih bi mogao satkati i neki svoj budući, možda čak i autofikcijski roman. Da je zbirka priča utemeljena u sadašnjosti, svjedoče i priče koje se bave modernim hrvatskim gastarbajterizmom, čija Meka danas nisu više samo njemački gradovi, nego i Dublin i slična mjesta koje nam je približilo bipolarno članstvo u Europskoj uniji. Među tim pričama, najuspjelija je i najtragičnija priča “Dublin boli”, potresan uvid u svu tragiku ekonomske migracije u kojoj čovjek postaje puki objekt društvenog preživljavanja. A da Ivko ima potencijala postati i važan autor ljubavne tematike, pokazuje i odlična priča “Brzo smo i rado gorjeli”, kao mogući zamašnjak neke ambicioznije buduće proze.
