Zašto me, dovraga, ne ostaviš na miru

Priča je nešto bolja od ostalih, ovdje ponuđenih.

Ovako to izgleda kad netko silom želi biti mješavina Millera i Bukowskog, ali rečenice tipa: "Na vratima se, u tom prijelomnom času, oglasilo zvono na vratima." to ne dozvoljavaju. Drugo i još važnije, autor koji je inače hrabar u svojoj poeziji i prozi ovdje je pokazao da ipak nema testise (muda) nego je strašljivo odustao (pičkasto) od onoga što tekstu daje uvjerljivost govora ulice i junaka kojemu je svejedno (živo mu se jebe) što se oko njega događa. Spominjanje "lijepe materine", "općenja" ili "one stvari" umjesto pravih izraza je kukavičluk i strah da to konzervativni Večernji list ne bi objavio i to je za jednog književnika jadno. Govori to i o neiskrenosti onoga što se i o čemu se piše i jednostavno je nevjerodostojno, neuvjerljivo. A sama priča? Pa, kad je mladić od 50 (slovima: pedeset) kilograma rekao tko je odmah sam znao da je sin našeg glavnog junaka u gaćama. Poruka? Nema poruke, ovo je samo dijalog možda nekog većeg teksta, ali zato ja imam poruku za autora: Robi, jebeš pisca koji podilazi i nema muda napisati ono što želi.