Nastajanje festivala Julian Rachlin & Friends gledao sam od samog početka. I slušao, jer tu se uvijek radilo u prvom redu o vrhunskim i strastvenim izvedbama najljepše i najveće glazbe koju je čovjek napisao. Sve je zakuhao 2000. godine gospar Mišo Mihočević, markantna figura Grada svetog Vlaha, kada je prvi put u Dubrovnik doveo Rachlina.
Bečki violinist iz židovske glazbeničke obitelji koja je iz Sovjetskog Saveza emigrirala još početkom 1980-ih, tada još nije bio planetarna zvijezda kao danas, ali nije bio ni nepoznat. Imao je 25 godina, a iza sebe već skoro čitave desetljeće vrlo respektabilne solističke karijere u stalnom uzletu.
Mihočević je bio intendant Dubrovačkih ljetnih igara, a kako mu dobar ukus nikada nije nedostajao, znao je izabrati i pravog solista koji će baš njemu za gušt, a na radost i sve ostale publike u Kneževu dvoru, otprašiti Violinski koncert Petra Iljiča Čajkovskog. Namučio se mladi Rachlin s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, čiji su se poneki članovi čudom čudili i bili čak i pomalo uvrijeđeni što taj klinac od njih očekuje da već na prvoj probi znaju sve note. Ali, koncert je bio nezaboravan, a Rachlinove oči jednako užarene kao i njegovi prsti i gudalo.
Publika luda zaŠostakovičem
Već i do tada nagledao se on svijeta, zemalja, gradova i mora, ali Dubrovnik ga je oborio s nogu. Čudom se čudio zašto Dubrovnik nije među glazbenicima i publikom sa svih strana svijeta jednako poznat i privlačan kao što su zbog svojih festivala Salzburg, ili barem Verbier u švicarskim Alpama. Rachlin je s plaže Excelsiora krenuo nazivati svoje prijatelje i oduševljeno im pričati o svom “otkriću” u Hrvatskoj. A među njegovim su prijateljima sve sami prvoligaši svjetske glazbeničke scene. I povjerovali su mu, među prvima proslavljeni violončelist Misha Maisky i pijanist Itamar Golan za čiju se pratnju otimaju najpoznatiji gudači i pjevači. I tako su, u fantastičnom raspoloženju nakon tog fenomenalnog Čajkovskog, Mihočević i Rachlin dogovorili pokretanje festivala unutar festivala: vidoviti intendant već je sljedećeg ljeta u okviru Igara ugostio mali, prvi festival Julian Rachlin & Friends čija je osovina Rachlin-Maisky-Golan otprve osvojila publiku nadasve strastvenim, uvjerljivim, majstorski uvježbanim i u svakom pogledu nesvakidašnjim izvedbama komorne glazbe Brahmsa, Schumanna, Beethovena... a prave su furore izazivali osobito svojim Šostakovičem.
Dubrovčani kao Dubrovčani, bilo ih je, naravno, koji su od početka ogovarali “te Židove” koji k nama dovode čitave obitelji zbog besplatnog sunčanja, kupanja i hrane. Ali, to se ne odnosi na one koji su od početka prepoznali silan rad i strast uložene u doista sasvim posebne koncerte u atriju Kneževa dvora, toj divnoj kamenoj školjci koja je bila glavni razlog oduševljenja Rachlina i njegovih prijatelja. Osjetili su jedinstvenost i magiju prostora i neposrednost publike koja zna biti zahvalna i oduševljenjem nahraniti glazbenike koji se ne štede.
Iz godine u godinu raslo je i Rachlinovo glazbeničko društvo i sve dalje se širila fama o festivalu koji si je kao jedini kriterij postavio glazbeničku izvrsnost najviše klase. Nakon što je maknut s mjesta intendanta Mihočević je s Igara odveo i Rachlina i skupa s njim ponovo oživio još prije rata započeti projekt samostalnog festivala komorne glazbe koji bi početkom rujna vrhunskim kulturnim sadržajem pratio i produljenu turističku sezonu. Festival je zaživio, pa tako i preživio razlaz Rachlina s Mihočevićem, kao i kasnije s još nekim lokalnim partnerima i suorganizatorima. Rachlin & Friends postao je prvoklasni kulturno-turistički brend. Sve više ljudi počelo je početkom rujna u Dubrovnik dolaziti ciljano, upravo zbog vrhunskih glazbenika i koncerata, kako iz Zagreba, tako i iz Beča. Tijekom godina nitko se više nije čudio ni kada bi pojedinci ili grupice na dubrovački festival potegnule čak iz Japana.
Promocija kod Tiffanyja
Rachlinovi brojni intervjui dani velikim novinama i televizijama na svim kontinentima dokaz su da je propagirao gdje god je stigao svoj festival, Dubrovnik i Hrvatsku. Jedna od posljednjih takvih prigoda bila je prije dva mjeseca kada je za promociju Dubrovnika i Hrvatske svesrdno otvorio i termin koji je dobio za elitni događaj i koncert po vlastitoj volji u ekskluzivnom prostoru Tiffanyjeve draguljarnice na njujorškoj Petoj aveniji. A festivalski programi su u svakom pogledu rasli, uključujući redovito ne samo vrhunske pojedince, nego i čitave orkestre sa slavnim dirigentima. Londonski ansambl Academy of st. Martin in the Fields, Kremerata Baltica, komorni sastavi Bečke filharmonije ili Orkestra Bavarskog radija iz Münchena postali su redoviti gosti, a jedan od vrhunaca bilo je na otvorenju prošlogodišnjeg 11. festivala gostovanje Beogradske filharmonije s legendarnim Zubinom Mehtom.
Julian Rachlin i ja imali smo i jedan svoj mali ritual, tradiciju do koje je i njemu bilo jako stalo. Svake godine, dan nakon završetka festivala, sjeli bismo na neku od dubrovačkih terasa s najljepšim pogledom na svijetu i napravili intervju u kojem bi Rachlin redovito najavi i poneku atrakciju koju već sprema za sljedeću godinu. On je doista čitavu godinu mislio i radio za Dubrovnik. Ali, iz godine u godinu primjećivao sam da je sve umorniji od financijske neizvjesnosti. Uz sve razumijevanje specifične situacije u tranzicijskoj Hrvatskoj, Rachlin je uvijek zahvaljivao na svakoj kuni potpore Grada i Države koja je varirala od gradonačelnika do gradonačelnika, od vlade do vlade, ali nikada stalna i još manje izvjesna barem tri godine unaprijed. Sve je to Rachlin nadoknađivao uglavnom sam nalazeći i dovodeći sponzori iz inozemstva, najviše iz Austrije gdje je doma i gdje je poželjan gost u visokom društvu bogatih i kulturnih. Ali, kriza je i tamo uzela danak. Ove godine Rachlin i prijatelji nemaju niti dovoljno sponzora, a još manje potpore iz gradskog ili državnog budžeta za realizaciju više nego ambiciozno zamišljenih dvanaest koncerata, među kojima je bilo i već dogovoreno gostovanje Orkestra Marijinskog teatra iz Sankt Peterburga s maestrom Valerijem Gergijevim.
Svoju ljubav prema Hrvatskoj i Dubrovniku Rachlin više doista ne mora ikomu dokazivati nakon 11 sjajnih festivala koje je dijelom financirao i iz vlastitog džepa te uz podršku zbog prijateljstva i vlastite zaljubljenosti u Dubrovnik više nego benevolentnih vrhunskih glazbenika. Rachlin nipošto ne želi bilo komu dati razlog da ga optuži za aroganciju. Stoga mi je proteklih mjeseci isključivo u prijateljskom povjerenju rekao kako će, čini se, morati donijeti jednu od izvjesnih teških odluka: skratiti, za godinu dana odgoditi ili potpuno ukinuti svoj festival u Dubrovniku.
Bez gorčine i okrivljavanja
- Mene nitko nije pozvao da u Dubrovniku napravim festival, to je moj projekt i moja odgovornost i zato mi ne pada na pamet nikoga kriviti za teškoće koje imamo, kao i čitav glazbenički svijet u ovim kriznim vremenima - rekao mi je prije nekoliko dana telefonom iz Beča Rachlin, koji je u međuvremenu, teška srca, donio definitivnu odluku: ovogodišnji, 12. festival, trajat će samo simbolična tri dana, od 6. do 8. rujna, zato da se ne izgubi kontinuitet i da pokaže želju da se projekt ne ugasi. Ali, budućnost festivala u svakom je slučaju neizvjesna. S pravom vjerujući da je već puno učinio za kulturnu promociju Dubrovnika i Hrvatske, prije donošenja bilo kakve odluke Rachlin se prije nešto više od mjesec dana pismom obratio i odabranim adresama hrvatske države. S financijskim problemima, ali i s prijedlogom novog modela dugoročnijeg partnerstva, Rachlin je upoznao predsjednika Josipovića, premijera Milanovića te ministarstva kulture, turizma i financija. Za ta mu je pisma naročito bilo stalo da ne dođu u javnost, da mu netko ne bi spočitnuo da postavlja ultimatume.
Dobio je srdačan odgovor od predsjednika Josipovića, koji, međutim, ionako može dati samo moralnu podršku. Ministarstvo financija odgovorilo je da podjela novca u kulturi nije u njihovom nadleštvu. Kod Rachlina nije bilo gorčine, ali meni je bilo neugodno kad sam ga pitao je li dobio ikakav odgovor od preostala dva ministarstva i Vlade. Nije. Ni slova.
Rachlin se upravo vratio iz Australije. Tamo je sreo mnoga poznata lica glazbenika koji su pred krizom pobjegli iz Europe i došli u prosperitetnu zemlju koja sada još više, baš kao i Brazil, ulaže u kulturu, osobito glazbenu. Lijepo je čuti da postoji i ta strana svijeta.
Bez obzira što donese budućnost, treba biti zahvalan i na ovih dvanaest godina čarolije Dubrovnika i Juliana Rachlina koji nas je upoznao s čitavom plejadom fantastičnih glazbenika i sjajnih ljudi. I on je zahvalan na svakoj prilici u Dubrovniku i Hrvatskoj na čijoj obali i ovog ljeta namjerava ljetovati. Tri dana rujna bit će ili zaključak jednog lijepog sna, ili možda početak neke nove, probuđene kulturne politike i strategije koja će prepoznati stratešku važnost ulaganja u vrhunsku kulturu i umjetnost.
budimo realni...koliko para toliko muzike. zemlja u kojoj umirovljenici ne mogu dostojno živjeti ne mora podržavati ovakve projekte. i rachlin može čekati bolju i svjetliju budućnost...