Već dugo se zagrebačka kazališna publika nije zabavljala kao na otvaranju 34. Gavellinih večeri, gledajući “Baal” Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane. Tko je Baal? Izvorno lik Bertolta Brechta, ovdje junak dramatičara Andreja Rozmana Roze koji je, koristeći se Brechtovim djelom, progovorio o našim današnjim vrlinama i manama, iako je ove prve gotovo nemoguće pronaći. Baal je zapravo “genijalni idot”, točno tako opisuje ga jedan od likova, svojevrsno zrcalo idiotizma svih nas, čista travestija. U dramatizaciji Dubravka Mihanovića i režiji Vite Taufera Baal je nitkov, umjetnik, sladostrasnik, pijanac kojem ništa nije sveto. On govori čak i kada to nije oportuno, jer prešutjeti glupost i prave motive drugih značilo bi prosperirati u vlastitom životu.
No Baal je igrač drukčije vrste, a dok luta suvremenom Slovenijom, bavi se problemima koji se i nas itekako tiču. Na svom putu sreće: bespoštedne poslovnjake, glupe akedemike s dobrim vezama u medijima, tuđe žene, svećenika pedofila, švercere, dilere, slovenske domoljube nacističke vrste, lovce na migrante... Što je tu zabavno? Zapravo sve. Taufer Baalova lutanja pretvara u punokrvni kazališni događaj u kojem osmorica glumaca tumače pet puta više uloga. Žar i ritam kojim igraju glavni je adut ove predstave, od svakog detalja pomno razrađenih karaktera do načina na koji su savladali hod u visokim potpeticama, pa gledatelj zaboravi da na sceni muškarci glume žene.
U nekim scenama to postaje posve nevažno, a u drugima izvor sjajne zabave ili oštrog komentara. Pomak shakespearijanskog tipa u doba kada su samo muškarci smjeli biti na sceni pojačava ludizam, ali i sarkazam ove predstave. Jedinstvo njihove nevjerojatne glumačke suigre uspjelo je na sceni, tu pred našim očima, izgraditi posve nov, pomaknuti svijet. Vidjeli smo jednu od onih rijetkih predstava koje se opiru opisima i objašnjenjima. To je teatar kojeg treba gledati. I zapamtiti.
Baala glumi Ivan Godnič, a uz njega su, ravnopravno raspoređeni u očaravajućoj energiji Jure Ivanušić, Uroš Maček, Robert Prebil, Matej Recer, Ivan Rupnik, Dario Varga i Matija Vastl. I kao da to sve nije dovoljno, ova predstava ima i “crveni gumb”, baš kao u filmovima o Mad Maxu, onaj koji pokreće raketni pogon. To je glazba. Skladao ju je Aleksander Pešut-Schatzi, a uživo je izvodi Vasko Atanasovski Trio, predvođen sjajnim saksofonistom koji krećući se scenom povremeno za svoje instrumente i svoj glas preuzima i glumačke zadatke te tako uspijeva postati svojevrsni redateljev alter ego, prisutan u svakom djeliću ove priče.
