Kad prosječnom Hrvatu spomenete mange, prva su mu asocijacija Pokémoni i ostali likovi s velikim glavama i još većim očima iz animea koji su prikazivani na domaćim televizijama, popraćena zgražanjem i snebivanjem. Sama činjenica da ljudi brkaju mangu (stripove) s animeom (crtanim filmovima) već sama za sebe govori o tome koliko je domaća publika slabo ili nikako upoznata s japanskom strip-scenom, najvećom, najbogatijom i najplodnijom na svijetu, što je stvarno ogromna šteta. Da ne ulazim preduboko u brojke, za ilustraciju će najbolje poslužiti ovaj detalj – prošle je godine u Japanu prodano stripova u vrijednosti većoj od 613 milijardi jena, što dođe otprilike nekih 35 milijardi kuna. Dakle, Japanci godišnje potroše na stripove koliko Hrvati potroše na zdravstvo.
Najprodavaniji naslov iz prošle godine, završna, 23. epizoda serijala „Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba“ prodala se u frapantnih 3.95 milijuna primjeraka. Brojke su to od kojih će bilo kojem izdavaču na svijetu poteći slina, a navodim ih ovdje iz dva razloga: prvi je da dočaram veličinu tog tržišta – s obzirom na toliku popularnost mangi, produkcija je nevjerojatna i doslovno postoji strip o svakoj temi koja vam može pasti na pamet, a drugi da pokušam objasniti zašto ih kod nas de facto nema. Osim kratkog, neslavnog i neuspješnog Algoritmova pokušaja početkom milenija, mange praktički nisu doživjele ozbiljnu distribuciju za najširu publiku u Hrvatskoj, a najveći razlog tome je što je naše tržište njima premalo i doslovno im se ne da gubiti vrijeme s nama. Fibra godinama pokušava osigurati prava za neke najbitnije naslove, ali, nažalost, bez previše uspjeha. Sreća je jedino što su neki autori naklonjeni europskom stripu i žele da im radovi budu objavljeni u Europi pa smo tako ipak uspjeli prevesti na hrvatski dvojicu meni najdražih japanskih stripaša – Osamua Tezuku i Jira Taniguchija, a čast da postane prva manga koju je Fibra objavila pripala je 2011. Taniguchijevu "Vrhu bogova".
1924., na svojoj trećoj ekspediciji na Mount Everest, George Herbert Leigh Mallory je nestao zajedno sa svojim partnerom Andrewom Irvineom, nakon što je viđen svega nekoliko stotina metara od vrha. 1993., u maloj nepalskoj trgovini, Makoto Fukamachi, fotograf koji prati japansku ekspediciju koja je krenula u osvajanje Everesta, naleti na stari fotoaparat – West Pocket Autographic Kodak Special. Upravo onaj model koji je Mallory nosio sa sobom kad je poginuo. Je li moguće da je to baš njegov fotoaparat? I krije li on u sebi odgovor na nikad razjašnjenu misteriju: jesu li Mallory i Irvine poginuli prilikom uspona ili silaska s vrha? Jer, to bi onda značilo da su osvojili Mount Everest više od tri desetljeća prije Hillaryja! Fukamachi kreće u grozničavu potragu za tajnom koju taj fotoaparat krije i ubrzo mu se na putu ispriječi Joji Habu, legendarni japanski penjač koji je netragom nestao iz svijeta alpinizma prije nekoliko godina. Otkud on u Nepalu i što radi ondje?
Nisam preveliki ljubitelj planina, alpinizma, zimskih sportova i općenito zime, premda volim provesti poneki ugodni (pro)ljetni dan na svježem zraku, tako da me tema ove priče nije nimalo zanimala. Još kad tome dodate razumljivi zazor prema japanskom načinu čitanja s desna na lijevo, nisam se baš trsio da krenem s čitanjem. Ali kad sam na nagovor prijatelja ipak na kraju uzeo Vrh bogova u ruke, nakon početnih dvadesetak stranica nisam ga više mogao ispustiti iz ruku dok nisam došao do kraja te danas mirne duše mogu reći da Vrh bogova spada među deset najboljih stripova koje sam ikad pročitao. Bez pretjerivanja, zaista je toliko dobar. Taniguchi je vjerojatno „najeuropskiji“ japanski autor kojeg krasi poseban senzibilitet i stoga nije čudo što je nacrtao nekoliko prekrasnih introspektivnih, toplih, ljudskih priča kao što su Daleko susjedstvo, Spomenar mog oca ili Šetač, koje vam također najtoplije preporučujem, međutim, Vrh bogova je nešto sasvim drugačije – riječ je o punokrvnom, uzbudljivom i napetom trileru koji je nastao prema istoimenom romanu Bakua Yumemakure i kod kojeg Taniguchi, uz vrhunsku pripovjednu tehniku i scenarističke vještine potrebne za adaptaciju romana, pokazuje svu raskoš svoga crtačkog talenta.
Gotovo je nevjerojatno koliko sve te lokacije nacrtane u stripu djeluju autentično i živo, bilo da je riječ o najpoznatijim planinama, velegradovima kao što je Tokio ili nekim zabačenim selima u Nepalu, a posebno su impresivne scene penjanja kojima strip obiluje. Ljudi često znaju a priori otpisivati ovaj strip jer „1600 stranica penjanja na planine MORA biti dosadno“, ali u rukama crtačkog majstora to postaje nevjerojatna adrenalinska vožnja koja vas u nekim trenucima doslovno ostavlja bez daha. Taniguchi tako vješto barata kamerom, ubrzavajući i usporavajući, udaljavajući i približavajući točno kad treba, često mijenjajući kutove i rakurse da se izbjegne repeticija i dobije na dinamici, što s izuzetno sugestivnom naracijom stvara jednu zaista posebnu atmosferu u kojoj imate osjećaj da ste ondje s njima, smrznuti, dehidrirani, umorni visite na litici, zrak je rijedak, vjetar vas šiba, stijene padaju i imate osjećaj da svaki sljedeći korak može biti posljednji.
A što reći o glavnom liku? Čitam stripove već skoro četrdeset godina i nagledao sam se svega i svačega, ali Joji Habu zaista je jedinstven, možda najupečatljiviji lik uopće. Strip se općenito često znao ismijavati zbog pretjerivanja i nekih infantilnih „Mirko, pazi metak“ rješenja, kad junaci postanu svemogući, neranjivi bogovi sposobni izvući se neokrznuti iz svake bezizlazne situacije, što nekad zna imati svoj trash šarm, ali uglavnom bude uvreda zdravom razumu, no dok čitate Vrh bogova sve djeluje stvarno, moguće i izvedivo. To jest – ako to itko na svijetu može izvesti, onda je to Joji Habu, čovjek nevjerojatne fizičke snage, ali još nevjerojatnije snage volje, koji je cijeli svoj život posvetio planinama.
Kad su Malloryja novinari pitali zašto se penje na Everest, odgovorio im je: „Zato što postoji.“ Joji Habu penje se zato što postoji on, zato što samo planine daju smisao njegovu životu, sve je podredio njima i tom svom nečuvenom cilju – samostalnom usponu na Everest rutom koju nitko nikad nije savladao. Prvo izdanje Vrha bogova u pet tomova poprilično se brzo rasprodalo i steklo kultni status, ali ovaj je tjedan, u sklopu proslave svog petnaestog rođendana Fibra objavila novo izdanje u dvije knjige većeg formata skupljene u elegantnoj kutiji, upravo onakvo kakvo Vrh bogova i zaslužuje. Zaboravite sve što ste mislili da znate o mangama, ostavite predrasude sa strane i uzmite Vrh bogova u ruke. Nećete zažaliti.
