Film “Dnevnik Diane Budisavljević” o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata spasila tisuće djece iz logora dosad je pogledalo više od 70 tisuća ljudi te, na inicijativu nastavnika, više od 5000 učenika. Dostupan je na online platformama Kino Europa i Cinneseum, a kako je potvrdilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, od jeseni ulazi u kurikulume osnovnih i srednjih škola. U obrazloženju te odluke stoji da je podržan jer se njime nastoji senzibilizirati mlade na različite oblike netolerancije i diskriminacije, a odobrena je i stručna metodička priprema nastavne jedinice “Dnevnik Diane Budisavljević i period Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj”. O toj ohrabrujućoj odluci, ali i životu njezina filma nakon iznimno uspješnog festivalskog puta, razgovarali smo s redateljicom Danom Budisavljević.
Poslije nagrade Vladimir Nazor, dodatno priznanje je i uvrštavanje filma u školski kurikulum. Pozdravljate li tu odluku?
Jako me to raduje. Nema boljeg načina da se neka priča sačuva nego da se o njoj priča i da se prenosi s generacije na generaciju, da djeca o njoj uče. Koliko god se može učiniti da je film ili umjetnost vječna, mislim da su jedino priče vječne. I to priče o dobru i zlu, o toj vječnoj borbi, o trenucima kad kao ljudi i kao društvo izgubimo ravnotežu i zastranimo. Takva je povijesna epizoda NDH za nas u Hrvatskoj. O njoj treba učiti, iz nje treba učiti, koje su posljedice kada neki narod, vjeru ili nekog drugačijeg proglasimo manje vrijednim. Za čas se stvore logori i najgora zvjerstva koja možemo zamisliti. Za Hrvatsku je vrlo bitno da na jedan neostrašćeni način prizna sistemske zločine NDH koji su imali za cilj istrebljenje Srba, Židova i Roma. Kao što je i jako bitno da znamo da nismo tada stajali skrštenih ruku, već da je otpor, kako partizanski tako i onaj građanski, bio snažan i to treba biti naš vječni ponos i inspiracija.
Film bi se prikazivao učenicima od 13 do 18 godina. Reakcije ljudi na tu odluku Ministarstva variraju od “moje dijete to neće gledati” do “bravo”, ali ima i onih koji u toj priči vide lažiranje povijesti čak i uz dokumentarne snimke koje film donosi. Vrijeđa li vas takav stav javnosti?
Ne postoji film ili bilo koje djelo i čovjek o kojem netko neće govoriti dobro, a drugi loše. Nikad nisam imala problem s tim da se taj film kritizira, to govori o njegovu utjecaju. Istine i činjenice iznesene u tom filmu su neoborive. Nadam se da će film i tema Dianine akcije potaknuti mlade da dalje istražuju i veselim se novim otkrićima. Zato smo i odlučili pokrenuti projekt “Od filma virtualnog muzeja” u kojem će web-stranica filma polako prerastati u muzej u kojem će svima biti dostupni materijali iz našeg istraživanja i kroz koji ćemo nastavljati prikupljati nove priče i spoznaje vezane za Dianinu akciju. I dandanas saznajemo nove stvari o prethistoriji i piramidama, kako nećemo o našoj bliskoj povijesti? Nama treba konsenzus oko temeljnih vrijednosti na kojima želimo graditi društvo, a sve povijesne priče, pravde i nepravde treba osvjetljavati i o njima javno govoriti. Od guranja pod tepih ili vječnih pozicija žrtve, društvo i njegova povijest se okamenjuju, umiru.
Kako je moguće da su sve vlade nakon rata zanijekale herojski čin žene koja je spasila 10.000 djece, a neki to pokušavaju i danas?
Zato što mi nikako ne uspijemo sagledati kompleksnost života i povijesnih događanja. Svi koji pobijede žele da povijest počinje s njima. Tako su htjeli komunisti, a tako i danas često čujemo da Hrvatska počinje Domovinskim ratom. Sve su to samo događaji na jednoj dugoj povijesnoj lenti vremena, svijet ne počinje niti završava s nama. O tome nas uči priča o Diani, o tome da povijest nije crno bijela, da se uvijek s pažnjom moramo odnositi prema svom nasljeđu i truditi se ostaviti bolji svijet generacijama koje dolaze. Da i u najtežim vremenima ne smijemo zaboravljati na humanost, empatiju, borbu za onog tko je obespravljen. Pored slavljenja ratnih heroja, daleko više bismo morali učiti i o civilnim herojima. Povijest se uglavnom svodi na povijest ratovanja, a svaki rat je nešto prestrašno, povlači za sobom milijune žrtava i traume za generacije. Diana je veliki doprinos učenju o humanosti i mirotvorstvu, o onome što možemo učiniti kao pojedinci.
Gdje ste pronašli potresni arhivski materijal iz logora Stara Gradiška na kojem je, među ostalim, zabilježena i sama Diana Budisavljević?
Diana je u svom dnevniku na dan 10. srpnja 1942., što je bio dan kada je prvi put ušla u logor Stara Gradiška zajedno sa sestrama Crvenog križa kako bi izvukle djecu, zapisala: “Poslije podne bilo je snimanje za neki propagandni film. Malim dječacima obukli su ustaške uniforme izrađene od vrlo loše tkanine. Odvedeni su u mali ograđeni park, kojim je inače mogao raspolagati samo komandant (Luburić). Djeca su postavljena kao da im se dijeli hrana. Dovedena su i djeca s livade koja su već tri dana gladovala, koja su vapila za hranom. Dugo su stajala na žarkom suncu, a onda je bilo samo snimanje; hranu nisu dobili.” Za mene je to bio trag da možda negdje još postoji ta snimka. Postojale su fotografije djece iz logora koje su se pojavljivale u knjigama koje su se bavile temom kozaračke djece, ali nigdje se nije spominjao film. Pronašli smo ga u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu u kojoj se još uvijek nalaze filmski materijali iz NDH. Na tih nekoliko snimki prepoznala sam Dianu kako sjedi i popisuje djecu. To je bilo veliko otkriće – to je znači točno taj dan, 10. srpnja 1942., to su ta djeca, sve što Diana opisuje u tom datumu, sve se to vidi i na snimkama. Iako je svrha tih snimki bila propagandna, vjerujem da nekoliko snimatelja koji su bili angažirani ipak u srazu s tim užasima nije snimalo samo propagandni materijal, nego i ono što su vidjeli. To je ta savjest, kad više nisi samo profesionalac angažiran na nekom zadatku nego si i čovjek. Tako su, vjerujem, i nastale one najpotresnije snimke s izgladnjelom umirućom djecom. O njima piše i Diana u dnevniku i to je bit svega, kako u knjizi tako i u filmu, to je ono dokle nas dovede fašizam. Te slike treba vidjeti i zapamtiti. Do toga da možemo neku “tuđu” djecu ostaviti da krepaju u najstrašnijim mukama. Luburić u jednom času i kaže Diani da neka se ne brine za srpsku djecu, da je njima u Gradiški sasvim dobro, neka se brine za hrvatsku djecu. To je taj fašizam. Nema hrvatske i srpske djece, pritom su ta srpska djeca građani i državljani te iste NDH. To je ubijanje vlastitih građana, vlastitog naroda. Kakvu su državu oni mislili izgraditi na takvom zločinu? Hrvatska bi trebala biti beskrajno ponosna na svoje antifašiste – i svoje partizane i ljude poput Diane i njezinih suradnika, sve koji su se tome suprotstavili na bilo koji način, kako god su znali i mogli.
Koji vas je detalj iz Dianina života ili njezine osobnosti osobito fascinirao?
Njena upornost, njena jasna linija djelovanja za dobrobit djece. Fantastično je u knjizi, a to sam pokušala prenijeti i na film, to što Diana vrlo rijetko spominje ustaše i općenito vrlo malo prostora posvećuje “negativcima”. Ona se uspjela oduprijeti tome da snagu troši na komentiranje onog lošeg, već da svu svoju energiju usmjeri na pozitivno djelovanje. To je velika lekcija. Na lopate energije bacamo tako da komentiramo druge, da se “uspaljujemo” na loše vijesti, zgražamo se nad glupanima, kao da ćemo od toga postati bolji. Nećemo. Usmjeriti snagu na svoje ciljeve, to je Diana. Makar je ostala nepriznata i zaboravljena, pa i ono što ju je najviše boljelo, nije uspjela svu djecu vratiti roditeljima, ona je svoje napravila, ona je spasila tisuće života.
Živimo u vremenu u kojem se opet propitkuju ženska prava, nisu riješeni nesporazumi o ustašama i partizanima, u vrijeme povijesnog revizionizma, zatvaranja očiju pred migrantima... Povijest je sklona ponavljanju. Od čega najviše strahujete da bi se moglo opet dogoditi?
Od svega navedenog najviše strahujem za sudbinu migranata. Nisu se sami pokrenuli, ljudi tisućama godina migriraju zbog prirodnih katastrofa ili ekonomske neimaštine. Toliko je Hrvata bilo otišlo u Australiju, Južnu Ameriku kad je bolest vinove loze, peronospora poharala Dalmaciju. Mama mi je pričala kako su iz njezina rodnog Blata na Korčuli otišli gotovo svi, sva mladost je otišla zbog gladi. Iako se ona tada još nije bila rodila, to je priča koja se stalno prepričavala, kako iz Prigradice odlaze stotine brodica i svi plaču. Europa kaže da su današnji migranti velika opasnost za našu sigurnost, ne znam. Nisam dovoljno pametna za to, ne razumijem se u svjetsku politiku, ali ljudski, pa i ekonomski, mislim da bismo im trebali pružiti priliku i dom. Mislim da bi nas to osnažilo, a ne oslabilo.
Kad je “Dnevnik Diane Budisavljević” prikazan u Puli i na brojnim drugim festivalima, reakcije publike bile su uglavnom iste – ljudi su zanijemili. Bio je to tračak optimizma i prevladavanja zdravog razuma kakvog je oličenje bila i sama Diana. Kako biste i one nepovjerljive uvjerili da ipak daju šansu toj važnoj priči i pogledaju film?
Postoje dvije skupine ljudi koji ne žele gledati “Dnevnik Diane Budisavljević”. Prva skupina su ljudi koji misle da nemaju snage gledati nešto toliko potresno, koji kažu da su se nagledali dovoljno užasa u životu. To potpuno razumijem. Njima uvijek kažem da je to film koji daje snagu, u kojem život pobjeđuje, a ne smrt i eksploatacija prizora užasa. Druga skupina su oni koji ne žele gledati film jer ga unaprijed smatraju srpskom propagandom i antihrvatskim filmom jer tako piše u novinama koje oni čitaju. Za njih mi je važno da je film dostupan, da se može vidjeti na internetu pa, ako ih ikada potakne znatiželja da ipak provjere o čemu se radi, film je tu. No, da primijenimo Dianin poučak, moja energija usmjerena je prema onima kojima taj film znači, koje taj film inspirira i obogaćuje, koji ga vole, brane i podržavaju, koji u njemu vide mirotvorstvo i želju da nadiđemo politički nametnute podjele i onima, kojih nije mali broj, koji žele mir, suživot i suradnju, kojima je dosta kulture smrti.
Hrvatska mora proci katarzu i suocit se s komunistickim zlocinima od 45. do 90.