Nikša Bareza 31. će ožujka proslaviti sedamdeset i peti rođendan, a večeras u HNK u Zagrebu dirigira premijeru "Parsifala" Richarda Wagnera. Bareza je bio operni direktor u Zagrebu, Splitu, Grazu, Chemnitzu, a nedavno je postao operni direktor u Ciudad de Mexicu.
Jeste li se s "Parsifalom" prvi put sreli u Scali 1991. godine?
– I prije sam dirigirao "Parsifala", ali ne cijeloga. U Grazu smo imali koncertnu izvedbu. Poslije te izvedbe 1983. godine, izveli smo njegovu drugu operu "Zabranjena ljubav". U drugoj slici te opere je Dresdenski amen, grand tema u Parsifalu, a Wagner ga je napisao kada mu nije bilo ni trideset godina. "Parsifal" je dugo sazrijevao u njemu.
Poslije ste radili niz Wagnerovih djela?
– Od "Ukletog Holandeza" do "Prstena Nibelunga". Na "Prstenu" smo u Grazu radili četiri godine i dobro ga postavili na noge. To je bilo prvi put da se cijeli "Prsten" uspjelo postaviti u Austriji. Beč nije imao sreće s time. ORF je snimio naš "Prsten" i ta je snimka prodana u Japan. Poslije su došli "Parsifal" i "Prsten" u Scali, u Njemačkoj "Prsten", "Lohengrin", "Tannhäuser", "Tristan i Isolda" i, prije dvije godine, "Majstori pjevači" u Halleu. Ako spomenem i "Wesendonck lieder", mogu reći da cijeli njegov opus imam pod kontrolom. Asocijacije iz jednog u drugo Wagnerovo djelo i te kako su prisutne. Motiv labuda iz "Parsifala" je citat iz "Lohengrina". Mora se znati što se događa u "Lohengrinu" da bi se razumjelo zašto se labud nalazi u "Parsifalu", u kojem ga Parsifal ubija u prvom činu. A labud je Lohengrin koji je poslan u svijet da pomogne Elsi od Brabanta. On je Elsin brat koji je magijom Telramunda i Ortrud pretvoren u labuda. Labud kojeg je Parsifal ubio mogao je biti čovjek.
Vidim da ste toliko ušli u "Parsifala" da biste ga mogli i režirati?
– Bilo bi teško dirigirati i režirati jer je rad na glazbi enormno kompleksan. Wagner je u svojim djelima jako naglašavao scensku komponentu. Pokušao ju je povezati s glazbenom strukturom bježeći od šablona talijanske opere u kojoj tenori šire ruke, a soprani se hvataju za srce i pjevaju arije. Wagner je govorio da, kada se nešto ponavlja bez razloga, postaje besmisleno. Tražio je drugačiji scenski pokret, što je imalo radikalne posljedice.
Koliko vam je bliska redateljska koncepcija Schildknechta, koji je najavio i neke promjene za kraj opere?
– Schildknechta poznam iz vremena kada sam bio šef Opere i filharmonije u Grazu. Htjeli smo da naš "Parsifal" bude suvremen, da nema stari, prašnjavi pristup vitezovima, ali da bude i razumljiv publici koja se prvi put uživo susreće s "Parsifalom". Tu nema mjesta eksperimentima. Mislim da je nađena jednostavna ali sretna redateljska i scenografska koncepcija. Redateljeva ideja s krajem u kojem su svi prisutni socijalne je provenijencije, povezana je sa zadnjim riječima kojima Wagner završava "Parsifala" o spasenju Spasitelja. Te riječi zahvaćaju cijelo čovječanstvo; to je odstupanje od uobičajenog, ali ništa što se ne bi moglo razumjeti. Cijela je režija u uskoj vezi s glazbenom dramaturgijom.
"Parsifal" se izvodi uoči Uskrsa pa će i u Zagrebu biti izveden na Veliki petak?
– Izvodi se u Velikom tjednu jer se u to vrijeme radnja i događa. U trećem činu je Čar Velikog petka, kao simfonijski dio. Wagner je rekao da ljudi trebaju uočiti razvojnu komponentu kod Parsifala, koji je namjerno odgajan u neznanju jer je majka htjela spriječiti da sin pogine kao i njegov otac, koji je bio veliki vitez i otišao je na Istok, gdje je poginuo. Parsifal je sazrijevao postupno, a do saznanja je došao kroz samilost. Kada je shvatio što znači rana kralja Amfortasa i zbog čega je došlo to tih strahovitih boli, počeo je shvaćati svijet. Wagner je utopistički rekao da bi svijet drugačije izgledao kada bi ljudi imali u sebi empatiju i samilost prema drugom čovjeku. Ta se poruka slaže s idejom Kristove žrtve. Wagner je pet godina studirao indologiju, da bi ušao u to kao protestant. Htio je znati koje su poveznice budizma i kršćanske religije. Pronašao ih je mnogo pa u "Parsifalu" ima budizma, primjerice, reinkarnacije, putovanja duše iz jednoga oblika u drugi... Dok je studirao Budu i Krista, rekao je da ipak daje prednost Kristu zato što kod Bude nema žrtve. Tamo nitko ne umire, postoji samo prosvjetljenje, a kod Krista postoji žrtva kojom se čovječanstvo upućuje na pravi put, s kojeg se skrenulo. Wagner je rekao da kršćanstvu daje prednost i zato je kod njega s najvećim značenjem apostrofirana Posljednja večera, Golgota i Uskrsnuće.
Komercijalna literatura i film dosta eksploatiraju temu Svetoga grala. Koliko to Wagneru osigurava novu publiku?
– Dirigirao sam Wagnera na svim meridijanima i krizu publike nikada nisam osjetio. Wagner ima svoja društva, ljude koji su mu strašno vjerni. Kada doznaju da se negdje daje Wagner, oni putuju. Nekoliko godina u Chemnitzu, koji zovu saskim Bayreuthom, u uskrsno sam vrijeme dirigirao "Prsten Nibelunga". Gosti bi dolazili autobusima, zakupili sve hotele i ostajali tjedan dana. Neki su se najavili i u Zagreb. Nikada nisam vidio praznu dvoranu za Wagnera. Vitezovi okruglog stola i Sveti gral intrigiraju. O tome ima mnogo knjiga. Neki još traže Sveti gral, misle da je u južnoj Španjolskoj, posljednji su ga put tražili u Valenciji. Za Wagnera je to bila kristalna čaša u kojoj je krv Isusova – krv je skupio Josip iz Arimateje nakon što je legionar Longinus kopljem probio Isusa na križu. Iz iste te kristalne čaše je, po tom predanju, Krist pio vino na Posljednjoj večeri. Tu je velika poveznica vina i krvi, hostije i Isusova tijela. Ljudi još vjeruju da će pronaći Sveti gral. Ostaje misterij Isusove krvi koja je krv i vino, ostaje zraka svjetla koja pada za vrijeme završnog rituala s neba na tu kristalnu čašu. Značenje te zrake svjetla je od srednjeg vijeka do danas značenje božanstva.
Je li hrabro raditi "Parsifala" u HNK?
– Mnogi u Zagrebu misle da je to uzaludan posao. Međutim, upustio sam se u taj posao jer znam što kod Wagnera treba napraviti. Teatar je napravio golem napor da se omogući rad meni i redatelju. Kompletiran je orkestar, osigurani sjajni solisti, kompletiran zbor, dobili smo dovoljno vremena za probe. Krećemo se u pozitivnom smjeru. U Državnoj pruskoj biblioteci u Berlinu postoje dokumenti koje su pisali ljudi pripremajući praizvedbu "Parsifala" 1882. u Bayreuthu. Muzički direktori Porges i Wiese zabilježili su svaku Wagnerovu riječ. Te njegove primjedbe bit će realizirane i u nas. Radimo djelo pod direktnom kontrolom Wagnera.
Je li "Parsifal" glazbena oporuka?
– Sigurno. Bio je u planu još "Pobjednik". Dramu je napisao, ali kako se događa u Indiji, rekao je da ne vidi kako će poslije "Parsifala" pronaći glazbeni jezik za zbivanje u Indiji. Nevjerojatna je sreća što je završio "Parsifala". Puccini nije mogao pa je "Turandot" nezavršen. I Bussoni je ostao u zraku s "Faustom".
Morate li se kondicijski pripremati za "Parsifala"?
– Ni jednog se Wagnera ne može dirigirati tako da se čovjek čuva, i da izdiferencira snage. On zahtijeva aktivitet u svakom taktu. Duljina "Parsifala" je duljina "Sumraka bogova", "Tristana", "Majstora pjevača". Kad počne prvih pet taktova, počinje inicijacijski ritual, čovjek napušta ovaj prostor i uđe u drugu dimenziju. Tako je bilo i u Scali. "Parsifal" je trajao šest sati, no nisam osjećao umor. Ni sada nemam osjećaj fizičkog napora. Postoji nešto što je psihodelično, neka droga koja se nalazi u toj glazbi.
Kakav je odnos sa Simfonijskim orkestrom HRT-a koji ste vodili od 1992.?
– Tu je došlo do loma zbog nesporazuma i međusobnog nepovjerenja. Stupanj nepovjerenja je toliki da je nemoguće nastaviti zajednički rad. Orkestar je uvjeren da sam otišao u Meksiko jer mi se išlo u Meksiko, a ja sam otišao u Meksiko kada sam mogao otići u Meksiko. Posljednje dvije godine kod mene traje proces o kojem je u Beču govorio i Lorin Maazel. Rekao je: "Moraš osjetiti kada je potrebno skupiti kovčege i otići." Ja sam dirigent kojeg su uvijek postavljali na šefovska mjesta na koja se nikada nisam kandidirao. Uvijek su mene nazivali. I kada sam išao u Graz, i u Chemnitz, i u Hrvatskoj, a i sada kada je došao poziv iz Meksika.
Kazu da je Wagner kroz svoje nacional-romanticne tekstove velicao Njemce jer su oni kako kaze vrijedan, kulturan narod, koji voli svoju zemlju, ostaje u njoj zauvjek i cuva svoj jezik. Kao suprotnost je naveo Zidove koji napustaju svoju zemlju, ucee strane jezike i vrlo cesto se integriraju, a ponekad cak i asimiliraju u novu sredinu. Neki misle da je to bio razlog da je Adolf Hitler bio tako zadivljen Wagnerom i njegovim djelom. Ako je ovo tocno,...mogu samo zakljuciti da je Wagner uprkos svemu bio nacionalisticki serolnja.