Slikar Vlado Tuđa zadnjih mjeseci radi intenzivnije nego ikada prije. Sam kaže da je za to kriva bolest, koja ga iz ateljea vratila u stan, supruzi na skrb, a priznaje da ga je spasila činjenica što mu liječnik u tom vremenu kada je zbog operacija na srcu morao mirovati nije zabranio slikati.
– Ja sam čovjek koji ništa ne zna raditi napola – kaže za sebe i dodaje: – Kad radim, radim! U toj radnoj groznici nastali su novi ciklusi njegovih djela, koji pršte začudnim likovima i jakim koloritom, a izložbe se cijele ove godine redaju jedna za drugom. Samo u 2017. godini izlagao je u Parizu (u galeriji Fontenay Sous Bois) i u Trstu (u galeriji La Vetrina), a veliku prodajnu izložbu imao je i u zagrebačkom hotelu Palace, u tamošnjoj Galeriji Zrinski. No već ove jeseni put ga ponovno vodi u Trst, gdje će u listopadu izlagati u tamošnjem najvećem muzeju, Revoltella, na velikoj samostalnoj izložbi za koju je radove izabrao prof. Stanko Špoljarić, bivši ravnatelj Umjetničkog paviljona. Ali dok sjedimo u dubokom hladu gornjogradskih platana, a oko nas se šeću brojne turističke grupe, trenutak je da priču iz budućnosti vratimo u prošlost.
Kada ste u mladosti odlučili da će umjetnost, slikarstvo biti vaš životni poziv?
Imao sam samo 12 godina. Moj je otac bio pismoslikar i vječno sam bio s njim u radionici, gledao kako radi. Iz tog doba vjerojatno potječe i moja fascinacija jakim bojama, crvenom, žutom... To su glavne boje kada se rade natpisi za gostionice, pečenjarnice... Privukle su me boje, a uz oca sam počeo učiti. Prvo sam radio šablone za natpise. Naravno, nije tada bilo kompjutora i šablone su se rezale sa skalpelom, onim pravim, doktorskim. Moj talent prvi je prepoznao prof. Creljen u osnovnoj školi. On mi je dao potpunu slobodu. Sjećam se kako mi je rekao: “Ti, mali, radi što hoćeš.” Tako je i bilo, dok su drugi u razredu crtali jabuke i jesen, ja sam radio što sam htio. I tako sam u petom razredu završio na naslovnoj stranici školskih novina koje su izlazile u Dubravi. To mi je tada značilo toliko da se taj osjećaj ne bi ponovio ni da osvanem na naslovnici New York Timesa.
No, kada ste se opredijelili za umjetničku školu, počeli su i problemi, zar ne? Problemi s autoritetima?
Upisao sam primijenjenu umjetnost, položio prijamni ispit, bio među najboljim kod prof. Restaka. Ali, naravno, mlada i vruća krv odvela me u sukob s prof. Milanom Zdenkovićem. Moji su tada imali butike po Zagrebu i taj mi je profesor stalno govorio kako nosi modu iz trgovine mog strica, ali me onda povukao za uho pred curom u koju sam bio zaljubljen. Reagirao sam instinktivno i opalio mu šamarčinu. I tu je bio kraj. Jedno sam vrijeme pauzirao, ludovao po Dubravi, a zatim sam otišao u inozemstvo i tamo sam se, u Nizozemskoj, odmah uključio u likovni život.
To su ujedno bili i dani najveće umjetničke slobode?
Tako je. Apsolutna sloboda, koja je kod nas tada bila nezamisliva. Uskoro mi se tamo pridružila i žena, tamo smo se i oženili. Do danas sam zaljubljen u Nizozemsku i sina nagovaram da ode, jer će tamo i bolje zarađivati i bolje živjeti. No, da se vratimo slikarstvu. U Rotterdamu sam upisao akademiju i odmah vidio da je to prava stvar. Došao sam na prijamni, poslagao pred komisijom svoje slike i odmah su mi rekli: “Niste vi za prvu godinu, tamo crtamo stolce.” I tako sam primljen odmah na drugu godinu. Nju sam završio, kao i treću, ali nisam diplomirao. Ne žalim. Ma, ni za čim ne žalim jer ta mi je zemlja donijela veliki uspjeh. Moji su radovi završili na drugoj stranici njihovih najvećih novina, kao da me objavite na drugoj stranici Večernjaka, uz tekst s naslovom: “Vlado Tuđa posve sam došao je u Nizozemsku zbog Vincenta van Gogha”.
Koliko ste ostali u Nizozemskoj?
Boravio sam tamo u više navrata, ali u komadu najdulje čak sedam godina.
Bile su to sedamdesete. Kakva je usporedba tadašnjeg života u Rotterdamu i Zagrebu?
Nebo i zemlja. Bili su to ludi, mladenački dani, a imao sam sreće da sam ih proveo tamo. Jednom sam se cijelu noć zapio s dečkima i vraćamo se ujutro kući. I priđem ja policajcu koji je usmjeravao promet i kažem mu kako mi je rođendan i da sam cijeli život sanjao o tome da budem prometnik, ali u Jugoslaviji nisam mogao postati policajac. I on mi kaže: “Izvolite.” I ja provedem jutro dirigirajući prometom, a vozači mi trube. To je ta sloboda.
Koji je period u vašem stvaralačkom životu bio najplodniji?
Ovaj zadnji kada sam se smirio. Više ne ludujem. Sjedim doma i slikam. I što više radim, više ideja imam. Što više slikam, raste u meni potreba da sve te ideje stavim na platno.
Jeste li imali uzore? Koji su umjetnicima utjecali na vaš rad?
Nisam ni pod čijim utjecajem, ali jako cijenim Picassa i Murtića. To je ta faza figurativnog ekspresionizma gdje sam najviše naučio od Picassa, kao i od Murtića, kojeg sam upoznao i koji mi je definitivno bio veliki idol. Njega smatram vrhunskim učiteljem od koga sam najviše naučio.
Vučete li od njega taj jaki kolorit koji je najvažnija stavka vaših djela?
Svakako. Uopće ne miješam boje. Ja radim s bojama iz tube. One idu direktno na platno.
Zašto?
To je ta moja potreba da se izrazim do kraja. I takav sam cijeli život: ako sam jeo, jeo sam, ako sam ljubio, ljubio sam, ako sam pio, pio sam... Nikada ništa nisam radio napola. Tako je bilo i bit će. Znam da je sa mnom teško živjeti, ali takvi smo mi umjetnici. Zato i imam atelje, da pobjegnem od svega. I što sam stariji, to mi više paše taj život u ateljeu: slikanje, pas i ja.
No izložbe definitivno nisu život u samoći, a ove godine zaista su se zaredale jedna za drugom.
To mi je zaista donijela bolest, dva sam puta operirao srce. Morao sam mirovati, ali čak i operirano srce podnosi slikanje. I tako sam u ovih godinu i pol napravio više nego ikada prije. Dnevno moram crtati. To je potreba koja jednostavno jača od mene. Slikama na slikarskom kartonu, platnu i na medijapanu. To su moji najdraži materijali, a često ih mijenjam jer platna se zasitim, a u zadnje je vrijeme sve teže pronaći dobro slikarsko platno. Tržište je preplavljeno jeftinijim platnima iz Kine, ali ona nisu kvalitetna, može ih se lako probušiti prstom. A pravo slikarsko platno treba biti laneno, baš kao nekada. Kada ga i nađem, strašno je skupo i to je ovdje kod nas gotovo nemoguće platiti.
Možemo li razgovarati o cijenama koje postižete za svoja djela? To je tema o kojoj umjetnici rijetko žele govoriti.
Recimo, veće slike, metar na osamdeset, prodajem za tisuću eura. Ovdje kod nas.
Ima li kupaca?
Na sreću, ja ih imam. Ima pet-šest jakih kolekcionara koji vole moj rad. Zadnje sam radio za velikog kolekcionara koji skuplja skulpture bikova. Ima ih više od 600 i to od svih umjetnika. Meni je došao s narudžbom, a malo ljudi uopće zna da sam ja i kipar. Po narudžbi sam mu napravio prvog bika, a zatim ih je naručio još. Samo mi je rekao: “Ušao si u kolekciju.” I na kraju sam ih napravio sedam. Tu su cijene bile oko dvije tisuće eura. Prve bikove napravio sam mu u drvetu – u hrastu – a sada je naručio bika u metalu i tu će cijena biti tri tisuće eura.
Kako je s cijenama vani?
U Parizu, Trstu, New Yorku slike su bile od pet do deset tisuća eura. Ali važnija od prodaje, iz Trsta je došla ponuda za novu, veliku izložbu u listopadu, u tamošnjem najvećem muzeju Revoltella, i to u vrijeme održavanja čuvene Barcolane. Izložit ću čak dvjesto djela.
I uza sve to našli ste vremena i za angažman u politici?
Ne bih ja to nazvao politikom i političkim angažmanom. Na tom polju ja sam nitko i ništa. Poznavali su me kao slikara i tražili da postanem predstavnik za kulturu Novog Zagreba i predsjednik HSLS-a Novog Zagreba. A kako su oni sa Sandrom Švaljek bili na ovim zadnjim izborima, tako sam i ja postao vijećnik gradske četvrti Novi Zagreb-zapad. Meni osobno to je samo dokaz da me ljudi poznaju, da nisu bez veze došli na sve moje izložbe, dokaz da ipak nešto vrijedim. A to je pitanje zbog kojeg često padam u komu.
Uobičajeno umjetničko kolebanje?
Puno puta zdrobim cijelu sliku jer nisam zadovoljan. Dođe mi da ih sve zdrobim, onda nazovem Stanka (prof. Špoljarića, op. a.) i on dojuri do mene i govori mi kako to rade svi umjetnici. Nikada nismo sigurni u to koliko vrijedi naš rad. Nama vrijedi najviše na svijetu, ali uvijek sumnjamo. I kaže mi Stanko: “To je pravi umjetnik, onaj koji uvijek sumnja.”
