“Ja koja imam nevinije ruke” naziv je jedne od posljednjih knjiga Vesne Parun u kojoj je stavila točku na svoj impresivni i ne samo pjesnički opus. I baš je taj naslov glumica snažne osobnosti Vesna Tominac Matačić iskoristila za svoju monodramu o pjesnikinjinu životu. Jednosatnu predstavu satkanu od stihova, ali i pjesnikinjinih autobiografskih sjećanja decentno je i uz puno poštovanja režirao Ivan Leo Lemo koji V. Parun doživljava kao Meštrovićevu kamenu majku iz Povijesti Hrvata. A u predstavi iz koje valja pohvaliti i glazbu Ozrena K. Glasera i Zvonimira Duspera, dominira tema Paruničina obračuna s dvojicom muškaraca. Prvi je otac, kojeg Parunica posprdno zove fra Ante, a drugi njena prva ljubav, Bračanin Pjer kojemu je pisala oproštajno ljubavno pismo koje je postalo jednom od najomiljenijih hrvatskih i ne samo hrvatskih ljubavnih pjesama. I kada na kraju dinamične predstave, zatrpana s četrdesetak plastičnih vreća u koje je stao cijeli život i cijela imovina poetese Vesne Parun, glumica Vesna ispod glasa kazuje tu slavnu pjesmu, poetska inicijacija je potpuna.
Predstavu je isproducirao Zagrebački glumački atelje u suradnji sa Teatrom ITD Kulture promjene Studentskog centra.
Čestitke glumici, redatelju i svim suradnicima u pripremi ove monodrame. Raduje me uvijek kada čujem da hrvatski književnici, u ovome slučaju Vesna Parun, nalaze svoje mjesto na sceni hrvatskoga glumišta.