Arnaud Bernard, redatelj novog zagrebačkog “Trubadura”, kao ključ svog uprizorenja Verdijeve opere postavio je Goyinu sliku strijeljanja boraca za slobodu. “Mi plovimo uspomenama staroga grofa Lune, bivšega carskog generala koji je sudjelovao u ratu za neovisnost Španjolske početkom devetnaestog stoljeća, ratu u kojemu su Španjolsku okupirale Napoleonove trupe”, napisao je Bernard u popratnom tekstu predstave.
Ruganje kroz Napoleona
Odatle na pozornici dva grofa, onaj koji se sjeća i prisutan je u svim prizorima kao sjena, kao savjest s krvavom košuljom u ruci (Dušan Gojić), i onaj koji pjeva oživotvorujući njegova sjećanja. Odatle na pozornici slovo N, cezarsko poprsje, a i sam patuljasti Napoleon (Antun Brzak) kroz kojega se redatelj ruga cijelom konceptu političke i vojne sile kao konteksta osobne drame likova. Koncept fantazmagoričnih sjećanja savršeno opravdava i scenografiju Virgilea Koeringa, statičan okvir zidova puste palače među kojima se nižu vizije prošlih događaja. Prizori su dobro i logično povezani rekvizitima i simbolima, poput velikog križa koji u ciganski tabor donosi pokornička procesija, da bi ostao razumljiv znak scene u samostanu, ali i sredstvo raspinjanja savjesti u liku starog Lune, nemoćne da zaustavi ponavljanje tragičnog slijeda događaja.
Redatelj je do najsitnijih detalja razigrao čitav ansambl. Već na samom početku stvorena je snažna dramatska napetost vrlo uvjerljivom interakcijom između Luninih vojnika i njihova kapetana Ferranda. Napetost je dodatno povećao ubrzani tempo kojim se maestro Marcello Mottadelli uzbuđeno sjurio u partituru. Premda je u ipak prebrzom tempu Luciano Batinić kao impresivni Ferrando mjestimice jedva hvatao dah, čitava zgrada izdržala je zalet nepoljuljana. Rijeka se vratila u korito zadanog i poželjnog tempa već prvom velikom arijom Leonore u besprijekornom tumačenju Lane Kos koja je sa svjetskih pozornica donijela iskustvo i sigurnost. U Manricu Renza Zuliana te osobito Luni Luicana Petreana imala je izvrsne partnere.
Potresan prizor pokojnika
Sofia Ameli Gojić dala je sve od sebe kao Azucena i ostvarila ulogu života zamjenjujući iz vrlo osobnih razloga s premijere odsutnu Dubravku Šeparović Mušović, a i sve manje uloge ostvarene su uzorno. Predstava je rasla u dramatici i ljepoti, orkestar je bio sabran i precizan, a drugi dio večeri donio je i najgenijalniji redateljski potez, potresan prizor Leonore i zbora dostojan bilo koje svjetske pozornice u kojem pokošeni mrtvi vojnici nepomično ležeći sami sebi pjevaju rekvijem.
