"Glazba je poput oceana u čije vode biva bačen koreograf. Najprije se očajnički borite s valovima, a onda vas struja u nekom trenutku odnese do spasa na obali".
Tim je riječima veliki i slavni ruski koreograf Boris Eifman opisao proces s kojim se suočava pri stvaranju svojih djela. Glazba Čajkovskog njemu je bila taj ocean iz kojeg su izranjala mnoga od njegovih glazbeno-scenskih remek-djela kojima već četiri desetljeća oduševljava publiku širom svijeta.
"Slušajući Čajkovskog uvijek sam se pitao zašto je tako tragičnu glazbu pisao skladatelj toliko prihvaćan i slavljen za života?", kaže Eifman. Odgovor na to pitanje potražio je još 1993. u svom baletu "Čajkovski", vrativši se istoj temi prije dvije godine s novom predstavom "Čajkovski – pro et contra".
Zlokobni dvojnik
Nakon trijumfalnih izvedbi na ruskim i svjetskim pozornicama, Eifmanova slavna trupa iz Sankt Peterburga sa svojim je novim "Čajkovskim" preksinoć i sinoć nastupila u Cankarjevom domu te tako dodala još jedan spektakularan dragulj i ove godine iznimno bogatom programu 66. Ljubljanskog festivala.
Alter ego glavnog junaka, nadahnjujući i zlokobni dvojnik koji ga pokreće i vrlo često na koncu ubija, već je opće mjesto u suvremenim baletnim ostvarenjima. Eifmanovom Čajkovskom, kojeg na samom početku predstave vidimo u samrtnoj agoniji, demoni doslovno naviru ispod kreveta, a među njima i njegov dvojnik, kojeg je, uz Olega Markova u naslovnoj ulozi, izvrsno utjelovio Igor Subbotin. No, u ovom novom Eifmanovom projektu na staru temu novost je što taj dvojnik tijekom predstave poprima i likove iz baletnih i opernih djela Čajkovskog. U prvom dijelu, koji se čitav pleše na Petu simfoniju Čajkovskog, uz jedan krik ljudskih glasova liturgijskog zbora u bezvremenskim harmonijama, dvojnik ulazi u čarobnjačke likove Rothbarta iz "Labuđeg jezera" i Drosselmeyera iz "Orašara", a galeriju sjajno otplesanih ženskih likova čine skladateljeva supruga Antonina (Jana Gordijenko), Maša iz "Orašara" (Marijana Čebukina) te po mnogo čemu najvažnija žena u njegovom životu Nadeža von Meck (Angela Turko). Najpotresniji i u čitavoj predstavi najgenijalniji koreografski trenutak je svadbeno-pogrebna koračnica u finalu simfonije.
Izbor "laganije" glazbe u drugom dijelu ("Sjećanje na Firencu", "Talijanski capriccio") prilično je kontrastan i neobičan, s obzirom da se duh umirućeg skladatelja suočava s likovima iz svojih opera "Jevgenij Onjegin" i "Pikova dama", koje predvodi onaj uvijek isti dvojnik Čajkovskog i kao Onjegin, i kao Herman. Impresivna je i preobrazba Angele Turko iz Nadežde von Meck u Groficu iz "Pikove dame", predskazanje smrti koja je neizbježna, baš kao i posljednji tragični stavak Šeste simfonije koji završava skladateljevim naopakim raspećem na kockarskom stolu.
Unutarnji konflikt skladateljeve (homo)seksualnosti i uzaludno pokušavanje udovoljavanja normama obožavajuće, ali i neumoljivo okrutne javnosti, sve je tu u Eifmanovoj predstavi, kojom prolaze i crni labudovi i vizija eteričnih bijelih labudica.
A da Ljubljana ima jedan od najvećih europskih ljetnih festivala svjedoči i preostali program koji se nastavlja već večeras nastupom tenora Marcela Alvareza uz Zagrebačku filharmoniju, te nastupima još dva velika svjetska orkestra, potom s dvije izvedbe Verdijeva "Rigoletta" s legendarnim Leom Nuccijem u naslovnoj ulozi te koncertima još dva velika svjetska orkestra, Filharmoničara Scale (30. kolovoza) i amsterdamskog Concertgebouwa (3. rujna).
