Na Trešnjevci upravo nastaje novi muzej, prvi takav u Hrvatskoj, a riječ je o Muzeju susjedstva, konceptu koji je u svijetu prisutan još od 60-ih godina prošlog stoljeća, a koji osim kao mjesto arhiviranja života ljudi, svakodnevice i razvoja nekog kvarta, služi i kao mjesto zajednice – jer ga izgrađuje i njime upravlja sama zajednica. Ovaj trešnjevački trenutačno je u fazi prikupljanja materijala koji će jednog dana činiti njegovu zbirku, a do tada bit će izložen virtualno, na web-stranicama muzeja.
– Muzej susjedstva Trešnjevka ima taj mali dodatak “izgradnja odozdo” koji zapravo govori da nam je ideja jednom u budućnosti osnovati muzej koji će biti pokrenut i vođen na nekim demokratskim principima, odnosno koji bi uključio ljude, zajednicu, u sam proces upravljanja muzejom i stvaranja njegova fundusa. Ideja projekta je tijekom dvije godine, do kraja 2020. godine, osmisliti takav muzej, model na kojem bi on funkcionirao i koji bi omogućio da se u njegov rad na različite načine uključe Trešnjevčani ili ljudi koji su nekada bili vezani za Trešnjevku – otkrile su nam Dunja Kučinac i Barbara Gregov iz kolektiva BLOK, Baze za osvježavanje lokalne kulture, koji uz Centar za mirovne studije, udruge SF:ius i K-zona te Tehnički muzej “Nikola Tesla” sudjeluje u ovom projektu.
Fascinantna povijest kvarta
U Bazu, BLOK-ov prostor u Ulici Božidara Adžije 11 na Trešnjevci, svi Trešnjevčani i Trešnjevčanke, a i oni koje za taj kvart vežu uspomene mogu donijeti svoj prilog. Važno je napomenuti i da se doneseni materijal samo fotografira, tako da se ničega nećete morati odreći.
– To mogu biti predmeti, fotografije, dokumenti... Sve što ljude veže za Trešnjevku ili podsjeća na neka mjesta, događaje – njihovo radno mjesto, neke trešnjevačke lokacije, neke trenutke. Voljeli bismo vidjeti i neke predmete koji su prodavani ili proizvedeni u nekoj od trešnjevačkih tvornica, poput odjeće iz tvornice Vesna na Novoj cesti. Dobili smo do sada fotografije iz obiteljskih privatnih arhiva, jedan gospodin donio je svoje ulaznice s koncerata “Talking Headsa” u Domu sportova, s košarkaških utakmica u Ciboni, ulaznice za kino Triglav, koje je bilo u Okićkoj ulici na mjestu koje je danas DM, tvorničku iskaznicu iz Tesle, odnosno Ericssona... Voljeli bismo pomoću tih predmeta ispričati osobne priče tih ljudi i nešto o Trešnjevci i njezinoj povijesti – kaže nam Dunja.
Posebno je zanimljiv i jedan školski list iz 50-ih godina iz osnovne škole na Selskoj, koja je danas Osnovna škola Augusta Šenoe. Na naslovnici su učenički radovi koje je uredila slavna Vera Dajht-Kralj, a pun je sastavaka i crteža koji se odnose na Trešnjevku, na tada Končarevu ulicu koja je danas Tratinska, na mljekara kojeg svakog dana susreću i općenito prepričavaju tadašnju trešnjevačku svakodnevicu.
Kolektiv BLOK svojim se projektima vrlo često bavi Trešnjevkom pa su tako radili i zvučna mapiranja kvarta, edukativne šetnje, u Bazi organizirali jednodnevne radiopostaje te pokrenuli program Umjetnici za kvart jer, osim što nam nedostaje inicijativa za stvaranje zajedništva među susjedima u ovom užurbanom svijetu, sama Trešnjevka, koja je izrastala u razdoblju između dva svjetska rata, ima zbilja fascinantnu povijest. U publikaciji koju su objavili nakon završetka projekta Umjetnici za kvart 2016.-2018., nalazi se i nekoliko isječaka iz “Glasa Trešnjevke”, kvartovskog glasila koje je izlazilo od 1932. do 1933. godine. Bio je to “tjednik za komunalna, socijalna i kulturna pitanja zapadne periferije”, tada periferije u punom smislu te riječi, dijela grada koje su gradske vlasti zanemarivale, a stanovništvo činili uglavnom doseljeni radnici. Jedan je od iznimno zanimljivih priloga iz tog lista upravo onaj o postanku Trešnjevke, na čijem su području, još tijekom Prvog svjetskog rata, “rasle trava, pšenica i zelje”. No nakon rata broj stanovnika Zagreba počinje rapidno rasti, raste i potražnja, pa time i cijena stanova, a mnogi si više ne mogu priuštiti ni krov nad glavom.
– Da se izbavi iz neljudskih, mokrih i zagušljivih podrumskih prostora i da ne plaćaju za takve prostore skupe stanarine, zdravi radnici i žene radili su dan i noć, štedjeli krajcer do krajcera i kupili komadić oranice na Trešnjevki. Radili su i dalje preko noći postavili divlju baraku, ostvarili svoju jedinu želju. A kako mala želja? Stanovati pod svojim krovom, kuhati objed i pogledati na vrt gdje dijete tjera piliće sa šalate. A čovjek, radnik, zamazan i izmučen od teškoga posla, vesel je išel navečer doma. Znal je bar, sel se bum na svoj prag i dogovoril z ženom jel’ bi zbil kotec i kupil pajceka za zimu il bi rajše sfrpucal kućicu z vana pa onda pofarbal. Takaj bi bilo lepo – piše u Glasu Trešnjevke iz 1933. godine. U stvaranju tog lista sudjelovali su sami stanovnici, šaljući svoje kratke priče i pjesme, kritike ili molbe poput one da se na Trešnjevačkoj tržnici hitno otvori javni nužnik.
Upravo je ta suradnja, osjećaj pripadnosti i zajedništva ono što želi postići Muzej susjedstva. Slični projekti u svijetu nastajali su također u pretežno radničkim ili siromašnim kvartovima, poput “El Museo del Barrio” u istočnom Harlemu. U tom dijelu, koji je nosio nadimak “barrio” ili doslovno “kvart”, živjeli su uglavnom Portorikanci i Afroamerikanci, koji su bili iznimno nezadovoljni nedostatkom mogućnosti za kvalitetno obrazovanje svoje djece, a pogotovo onog koje bi obuhvaćalo i njihovo kulturno nasljeđe. Krajem 60-ih tako su počeli skupljati i izlagati svoju likovnu umjetnost, fotografije, organizirati radionice, događanja i edukacije kako bi očuvali latinoameričku kulturu. Jedan od poznatih muzeja susjedstva koji su nastali na principu izgradnje odozdo je i Alexandra Heritage Center, koji je nastao oko 2000. u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici, gdje su stanovnici jednog siromašnog crnačkog kvarta sami sudjelovali u gradnji i stvaranju koncepta tog muzeja koji je postao institucija na pola puta između muzeja i kulturnog centra.
Prostor zajednice
Na tom principu funkcionirat će i Muzej susjedstva Trešnjevka, a trenutačno rade i na pronalasku odgovarajućeg prostora u koji bi se jednog dana mogli useliti.
- Ne želimo da to bude samo izložbeni, muzejski prostor, već mjesto gdje se mogu držati edukacije, radionice, može postojati čitaonica... Ideja jest da u konačnici to ne bude galerija u koju se dođe i gleda nešto, nego da jednostavno bude prostor zajednice – zaključile su naše sugovornice.
Mogu tom muzeju predat ogrlicu svog psa Maksa. On me branio dok me grupa huligana 2001. počela batinjati. Maksa su, nažalost, izudarali do smrti. Huligane nikada nisu našli. Eto vam vaš Muzej i vaše trešnjevačke dotepence.