Zagrebačka filharmonija u Lisinskom večeras, u petak 7. listopada, u 19.30 sati priređuje koncert u spomen na Arsena Dedića. Sve ulaznice odavno su rasprodane.
Uz orkestar, pod ravnanjem dugogodišnjeg Arsenova suradnika Josipa Cvitanovića, nastupit će i gosti koje je odabrao Matija Dedić, s kojim smo razgovarali nakon jedne od proba.
Kako ste zamislili ovaj koncert i kako ste birali goste?
Moram najprije zahvaliti Zagrebačkoj filharmoniji i njezinu ravnatelju g. Mirku Bochu što su odlučili posvetiti koncert uspomeni na mojeg oca i što su moju majku i mene pozvali na suradnju. S obzirom na to da je od Arsenove smrti prošlo već više od godinu dana, neće to biti ništa tužno ili patetično. Štoviše, koncert je dio novog Off-ciklusa Zagrebačke filharmonije. Kad pogledam presjek koncerata, uz nekoliko regionalnih, koje smo majka i ja napravili, mislim da možemo reći da će na ovom koncertu u Lisinskom prvi put biti obuhvaćeno doista sve. Bit će zastupljena Arsenova ozbiljna filmska glazba. Tu je, naravno, Gabi, s kojom ćemo donijeti presjek najvećih hitova, šansona. Tu su i Klinci s Ribnjaka zbog ne tako velikog, ali divnog opusa koji je Arsen napisao za djecu, a bit će i mnogo Dalmacije koju će nam donijeti Tedi Spalato i klapa Nostalgija, koja je Arsenu, što mnogi možda ne znaju, bila osobito draga i s kojom je puno surađivao.
Simbolično je i samo mjesto koncerta, dvorana Lisinski, u kojoj sam snimio i svoj album “Matija svira Arsena”. Osjećam da se zatvara jedan krug i da s Filharmonijom tu priču i godinu odavanja počasti Arsenu polako privodimo kraju. Imate ćemo još koncert u Zadru, a Gabi će sudjelovati u Arsenovoj retrospektivi na Opatijskom festivalu. Postoje stvari kojima ne možeš reći ne, ali s 2016. godinom u svakom slučaju završavamo taj ciklus posveta.
Koliko je bilo takvih koncerata?
Gabi i ja napravili smo velike koncerte u Beogradu i Ljubljani te jedan manji u Podgorici, a ja sam ih imao još nekoliko u raznim gradovima s gostima koji su i sami bili bliski Arsenu, poput Gibonnija, Tedija Spalata, Zorana Predina, Lee Dekleve, Zdravka Čolića, Bisere Veletanlić, Zafira Hadžimanova, Big benda HRT-a, Ive Pattiere, Miroslava Tadića, Vite Mavrič, Mikija Manojlovića...
Ali, najviše sam svirao svoj solo program, svoju osobnu posvetu Arsenu, što mi je pričinjalo veliko zadovoljstvo, a usuđujem se reći i publici. Moram reći da sam doživio najbolje reakcije ljudi u odnosu na sve što sam radio posljednjih deset godina. To mi je dalo novu energiju da na tim nastupima izvlačim svoj maksimum. I to nije bila samo regionalna priča. Dapače. Program “Matija svira Arsena” nedavno sam svirao u Zürichu, svirat ću ga i u Argentini, Kopenhagenu, možda dogodine i u Kini.
Koliko vas je to odvuklo od vlastite glazbe?
Iako ću vjerojatno u još nekim gradovima i zemljama i dalje svirati koncerte pod naslovom “Matija svira Arsena”, ta čitava priča malo me udaljila od onoga što trebaju moj mozak, krv i duša, a to je striktno bavljenje jazzom. Bez obzira na veliki uspjeh tog albuma, sada se moram vratiti tamo gdje sam stao, vratiti se suradnicima i nastaviti svoj rad u nekomercijalnim vodama. Proveo sam ove godine jako puno vremena sam za klavirom i bio jako asocijalan prema kolegama koje ne smijem iznevjeriti. Nisam zaboravio svoju misiju, koju shvaćam i kao dužnost, a to je bavljenje nekomercijalnim formama. No, radio sam i druge stvari. Veliko mi je zadovoljstvo bila suradnja s Matejem Meštrovićem na Vivaldijevim Godišnjim dobima za tri klavira. I dalje sviram s Tamarom Obrovac, Predinom, sve je intenzivnija suradnja i sa Šimunom Matišićem, uskoro bi nam trebao izaći i CD. Uz to, snimio sam materijal i za dva albuma koji bi uskoro trebali biti objavljeni u Americi.
Što će biti na ta dva albuma?
Na dan kad je snimljen album “Matija svira Arsena”, u Lisinskom sam snimio još sat i pol glazbe kao ranije dogovoreni svojevrsni nastavak albuma “Ligherian Rhapsody” s mojim solističkim improvizacijama, koji je bio objavljen u Italiji. Dakle, isti dan, ista dvorana, isti svirač, isti klavir i sasvim drukčija glazba. Na drugom albumu bit će glazba koju sam radio zajedno sa slovenskim saksofonistom Juretom Puklom.
Što je vama osobno, emocionalno, donijela ta godina opraštanja s ocem? Je li i vaša osobna priča i slika o njemu sada zaokružena?
Apsolutno. Kroz tu doista veliku brojku solo koncerata, njih tridesetak, u dijalogu s klavirom i s njime neke sam stvari i raščistio sa svojim ocem. Imao sam jako puno vremena razmišljati o našem odnosu i sada sam sretan. Mislim da je sada sve leglo na svoje mjesto i da svi moramo nastaviti dalje onako kako i moramo, bez njega, ali s njim uvijek u sjećanjima. Ti koncertni recitali pomogli su mi i da njega spoznam na drugi način, da zbog nekih stvari koje smo nas dvojica imali budem sretan, zbog nekih tužan, a neke i da ispravim.
Može li se i to kroz glazbu? Ispravljati stvari s ljudima kojih više nema?
Kako ne! Daleko od toga da smo završili u svađi, naprotiv. Ali, bilo je nesuglasica... za neke sam bio kriv ja, za neke on. Na ovaj sam način uspio sve to zaokružiti u jednu cjelinu i osjećam da sada i on, tamo gdje je, i ja ovdje, možemo biti sretni.
Kako ste vagali koliko će u vašoj svirci biti njega, a koliko vas?
Njegova je glazba uistinu pitka i uvijek je lako pronalazila put do publike, a ja nisam imao potrebe bilo što na tom albumu dokazivati. Držao sam se onoga što mi je uvijek govorio: “Matija, ja dolazim iz čiste melodije i čiste harmonije”.
Sam je autor sebe postavio na mjesto koje se ne mimoilazi i ne zaboravlja, osim glazbe sve ostalo trebalo bi ostati u tišini. Vrijeme je samo za glazbu bez komentara.