Mladom dubrovačkom Splićaninu, glumcu Nikši Arčaninu donedavni intendant HNK Split prof. Goran Golovko, sada u ulozi redatelja, odlučio je povjeriti naslovnu ulogu u predstavi “Kaligula/Britanik” koja će se u sklopu 65. Splitskog ljeta u subotu premijerno izvesti. Predstava se očekuje s velikim nestrpljenjem: jedina je dramska premijera na ovogodišnjem Splitskom ljetu, igra se na čarobnom prostoru u Galeriji Meštrović, a riječ je o obradi djela dvaju autora, Alberta Camusa i Jeana Racinea, klasika egzistencijalizma i klasika klasicizma, koje je na prvu teško spojiti.
Redatelj Golovko i dramaturg Jasen Boko u adaptiranju ovih dvaju klasičnih tekstova poslužili su se igrom kazališta u kazalištu, gdje vladar Kaligula, preuzimajući ulogu Britanika, igra predstavu za svoje podanike istovremeno se okrutno poigravajući s njima.
Kako ste se snašli u toj dvojnoj ulozi?
Ja zapravo ne igram dvostruku ulogu jer iz Kaligule odmah uskačem u Britanika. Kad sam pročitao tekst, znao sam da želim igrati Kaligulu. S Goranom Golovkom dosad sam puno radio, znao sam da ću imati određenu slobodu i radu moći pristupiti intuitivno premda nikad ne znaš kakav je redateljev koncept. U ovom je komadu naglasak na filozofskom egzistencijalizmu pa bi neki vjerojatno zastali na mnoge riječi. Ulozi sam pristupio kao dijete jer je Kaligula na neki način u ovoj predstavi dijete: i sretan i tužan i razigran, pa kad ubije zadovoljan, pa onda opet nezadovoljan... Težak je i opasan. Velika mi je potpora Anastasija Jankovska koja igra Cezoniju, a ona mi je u predstavi i ljubavnica i majka, sve u jednom. Jako mi je bitan odnos i emocije koje ostvarujem s Anastasijom i Goranom Markovićem koji tumači Scipiona. S njima sam mogao istraživati i promišljati jer na sceni je iznimno važna energija.
Je li vam dodatno opterećenje što igrate na čudesnom prostoru Galerije Meštrović, po mnogima najljepšoj lokaciji u gradu podno Marjana?
U ovom monumentalnom prostoru moraš biti brz i čujan i otvarati se. I tekst i prostor zahtijevaju ekspresivnu glumu, posebnu poetiku, razigranost.
Niste previše medijski eksponirani iako ste ostvarili nekoliko vrlo zapaženih uloga i dobili neke važne nagrade. Što vam je u glumačkom poslu najvažnije?
Bitno mi je s kim radim, prvenstveno mi je važan redatelj. Mislim da bih teško prihvatio ulogu, pa makar bila i naslovna, ako mi redatelj ne paše! Ja zapravo ne težim nekim velikim, razvikanim rolama. Najvažnije mi je da radim s onim kome vjerujem i koji me podupire. Neki prihvaćaju uloge za vlastiti CV. Mene to ne zanima. Što će mi Hamlet ako sam u tome loš?!
Vašu dosadašnju karijeru obilježile su predstave “Preobrazba” i “Zbunjoza” u kojima u prvi plan dolazi vaše tijelo pa su neki skloni ocijeniti kako koristite sredstva tzv. fizičkog teatra. Zapamćene su i vaše atraktivne kreacije Aziza i Apolona, likova u kojima je opet vaše tijelo nekako u prvom planu. Smeta li vam to, opterećuju li vas teški kostimi i šminke?
Kad često igraš, imaš neki svoj habitus, neki stil. Možeš uskakati iz komičnog u tragični komad, ali uvijek imaš svoj potpis. Meni je to tijelo, fizički izraz. Međutim, ne koristim ga u akrobaciji. Meni je tijelo instrument koji nešto odražava, specifičan izričaj. Zanimljivo je da sam kao student glume u Splitu sa svojim tijelom bio nepomiren i neslobodan. Bio sam nezadovoljan, a onda sam polako oblikovao taj fizički pokret i počeo ga koristiti kao prednost. Prije sam bio u strahovitom grču. Veliku zahvalnost dugujem splitskom Kazalištu lutaka i njegovoj ravnateljici uvijek otvorenoj za suradnju. Važna mi je predstava “Glazbatorij”, suradnja sa Ksenijom Zec i Sašom Božić. U toj predstavi imao sam interaktivni dio s djecom koju ne možeš prevariti. Mislio sam kako za to nisam sposoban, no upravo sam se kroz taj rad s djecom oslobodio. Nakon Aziza izvedenog na preklanjskom Splitskom ljetu i prošlogodišnje predstave “Orestija” u kojoj sam tumačio Apolona mnogi su rekli: “Eno ga opet u zlatnom.” Volim kostime, što mi je kostim začudniji, ja sam spremniji opravdati dodijeljenu mi ulogu.
Mnogi vaše kolege otišli su u Zagreb, snimaju filmove, igraju u sapunicama. Čini se da ste vi ipak zadovoljni u Splitu?
Želim igrati i na filmu, otvoren sam za sve vrste umjetnosti, a nemam ništa ni protiv sapunica. Smatram da uopće ne treba propitivati zašto netko snima sapunice. Jako sam zadovoljan svojim poslom i Splitom, a rado bih osjetio i ritam Zagreba. Volio bih raditi i s nekim drugim ljudima. Smatram da se odnosi u HNK Split moraju promijeniti, potrebno je odmaknuti se od “standardne ekipe”. I naravno, trebamo puno više razmjena i gostovanja. Da mi vidimo što rade i ostvaruju druga kazališta i obrnuto. Volio bih iskusiti i svoj grad, biti na sceni u Dubrovniku.
Za razliku od mnogih vaših kolega, može vas se vidjeti na brojnim predstavama. Je li problem u glumačkom egu?
Volim sve pogledati, pratim ispite na Akademiji. To naprosto moram jer u Splitu nema puno toga. Nisam po prirodi ljubomoran iako imam ego koji za sada, vjerujem, uspijevam kanalizirati. Moramo se međusobno podupirati jer, ako to ne možemo, nećemo ništa ni postići. Ljude u HNK Split treba rasporediti tako da donekle jednako rade. Ja sam u Splitu dobio ono što sam htio. Bivati na sceni. Za to je potreban razmjer rada i talenta.
Imate li tremu pred subotnju premijeru?
Imam. Gotovo uvijek pred nastup imam tremu, ali kontroliranu. To znači da mi je stalo. Shvaćam to kao znak odgovornosti za ono što radim.
