Nagrađivana hrvatska prozna spisateljica, pjesnikinja i prevoditeljica Vesna Krmpotić umrla je u 87. godini. Rođena je 1932. u Dubrovniku kao drugo dijete u obitelji Marija Krmpotića, podrijetlom Senjanina, koji je prije toga živio u Americi, na Filipinima, u Austriji i u Njemačkoj. Bio je liječnik s trostrukom specijalizacijom, a u to vrijeme i direktor dubrovačke bolnice. Majka joj je bila iz obitelji Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke. Živjeli su nekoliko godina u Dubrovniku, a potom su se preselili u Split pa u Zagreb.
Jedinice iz književnosti
– Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno jer je otac “radio” za partizane: slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg. Nakon toga razdoblja strahovanja nastupilo je takozvano oslobođenje, također nimalo bezazleno. Odjednom sam bila strpana u “buržoaziju”, to jest u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i, općenito, prema duhu vremena. Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju – zapisala je o svojim formativnim godinama velika spisateljica, koja je na koncu uz psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala i engleski jezik, a bengalski jezik na filozofskom fakultetu sveučilišta u New Delhiju.
Svoj prvi tekst objavila je još na prvoj godini studija u časopisu Hrvatsko kolo. Početkom 1960-ih radila je kao urednica u Literarnoj redakciji Radio Zagreba, zatim kao urednica u Prosvjeti i Globusu te u kulturnoj redakciji beogradskog radija. Razdoblje od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji.
– Ja sam tada radila u redakciji kulture Radiostanice Zagreb, u Jurišićevoj. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena. Ali jednoga jutra, ja sam odlučila sve to napustiti. U redakciju me toga jutra pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za takvu-i-takvu indijsku stipendiju koju je nudila njihova vlada. Odmah sam rekla da jesam, da hoću. On je ponovio pitanje, a kada je dobio isti odgovor, upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. “Upravo zato i hoću”, rekla sam. Na kraju smo se sastali utroje – prof. Hergešić, Rudi Filipović i ja, da bi mi obojica zgranutih pokušali objasniti što su amebe i kobre i, uopće, što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti kojoj je ime Bharat, Indija. Međutim, zov Indije bio mi je u srcu – prisjetila se autorica kasnije tog sudbonosnog putovanja koje će joj uvelike odrediti karijerni i životni put. Kao supruga diplomata dulje vrijeme boravila je i u Egiptu, SAD-u i Gani. Uz učestala putovanja, posebno u Indiju, od 2004. živjela je i radila u Zagrebu i Beogradu kao profesionalna književnica.
Slavno “Brdo iza oblaka”
Objavila je više od stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108”, koja sadrži 11.664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo “Brdo iznad oblaka”. Kao ključ za razumijevanje Vesne Krmpotić mnogi će navoditi i “Bhagavatar”, kontemplativno prozno djelo prvi put objavljeno 1990. godine, uvelike nadahnuto Sai Babom i autoričinim duhovnim traženjima.
Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika, koje ju je 2008. godine nominiralo za Nobelovu nagradu za književnost. Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu 2013. godine te niza drugih najvećih hrvatskih nagrada. Informacija o mjestu posljednjeg ispraćaja Vesne Krmpotić, nakon kremacije u Beogradu, bit će objavljena naknadno.•
Je li ona tetka onoga Krmpotića iz Zakona?