Ma u kojem vremenu živio, čovjeku se čini da je njemu najteže. I teško je pobjeći od te tako ljudske i isto toliko paušalne procjene, tim više što koronavirus, koji nam je definitivno obilježio godinu na izmaku, nimalo ne pogoduje bilo kakvom takvom bijegu.
Ali zamislite samo tek rođenu djecu koja umiru jer nitko njihovim majkama nije mogao pomoći na porodu... Zamislite mlade žene, gotovo još djevojčice, za koje nema trećeg puta osim smrti od gladi ili prostitucije, a sve to zato što su se rodile u siromašnim obiteljima... Zamislite ljude kojima svrdlom u umobolnici buše lubanje, a sve to da bi ih “izliječili” od demona...
Sve to nije priča koja se događa dok ljudi još žive u pećinama, već u (navodno) uljuđenom 18. stoljeću, na sjeveru Europe, u Švedskoj. Sve navedeno, ali i mnogo toga više, upleteno je u radnju uzbudljivog romana “Vatra i Minotaur” (Fraktura, urednik Roman Simić, prijevod Sandra Ljubas). Drugi je to dio povijesno-kriminalističke trilogije, čiji je autor mladi švedski pisac Niklas Natt och Dag, koji ovim romanima briše sliku o idiličnom životu u prošlosti, ali se istovremeno obračunava i s onim što mi danas podrazumijevamo pod naprednim idejama prosvjetiteljstva. U ovom je romanu, naime, glavni negativac netko koga je teško uopće nazvati čovjekom. Da pojednostavimo i nikome ne pokvarimo čitanje, on je – zvijer koja slučajno hoda na dvije noge, a mozak joj dodatno služi kao organ koji zamračuje svaku ljudskost. Upravo njemu u usta autor stavlja svojevrsnu filozofsku raspravu, rečenice o “dobu razuma” koje je zavladalo Europom, a koje u njegovim rukama postaje igračka za dohvaćanje slobode za zadovoljavanje krajnje krvožednih i okrutnih nagona. Uz to, ova priča nije vezana samo uz Švedsku, već se njen poduži prvi dio događa na Karibima, na Svetom Bartolomeju, tadašnjem centru trgovine robljem. Opisi koje tu autor baca čitatelju u lice definitivno spadaju u najbolje stranice dosad napisane na tu temu.
