Za crtežima osječkog slikara s pariškom adresom Davora Vrankića vlada izniman interes svjetskih kolekcionara, a o njemu s oduševljenjem piše i New York Times. Svjetska afirmacija posljedica je iznimnog stila i crtačke vještine, a govoreći o njezinim počecima, ne može se pobjeći od gotovo filmske priče kojom je sve eksplodiralo. Ima tome više od 20 godina da su mu u New Yorku ukrali mapu s crtežima. Lopov je od njih je priredio uličnu izložbu, a sve ih je za 150 dolara otkupio dizajner Alberto Mantilla. Shvativši o čemu je riječ, na jednom od njih nalazi Vrankićev broj i ostalo je povijest. Večeras se u zagrebačkom MSU otvara izložba “Obećavam ti čudo”, najopsežnija do sada u Hrvatskoj. Na njoj će Vrankić pred posjetiteljima početi novo monumentalno djelo, kao ostvarenje jednog davnog sna.
Kako ste birali radove za postav?
Imamo 90 radova u nekoliko ciklusa od 1994. do danas, s naglaskom na onima koji su proizašli iz procesa istraživanja načela modularno izmjenjivih crteža i njihovih mogućnosti, kao i crteža nastalih od 2016. do 2019. koji će biti premijerno pokazani. Riječ je o seriji fantomskih pejzaža i drugoj seriji gdje se u pseudonarativnoj igri sukobljavaju “oble i kockaste” forme aludirajući na stanje svijeta danas.
Zanimljiv je naziv izložbe. Na što se on referira?
“I Promise You a Miracle / Obećavam ti čudo” naslov je rada iz serije mističnih pejzaža. Naziv kao i većina radova iz tog ciklusa poigrava se ambivalentnom atmosferom u kojoj istodobno obitava osjećaj izgubljenosti i nemoći, kao i naznaka “boljeg sutra”. To može biti metafora civilizacijskog trenutka u kojemu se nalazimo.
Crtate li još isključivo grafitnom minom od 0,9 mm?
Po dolasku u Pariz 90-ih koristio sam IBM-ovu grafitnu minu. Budući da je grafit odličan vodič električnih impulsa, ta se mina koristila 70-ih u informatičkoj tehnologiji za obilježavanje perforiranih kartica. Kako je ta tehnologija nestala, ni IBM-ove mine više nisu bile dostupne, pa sam 2000. počeo koristiti Penetelove mine 2B, 0,9 mm, s kojima radim do danas. Zanimljiva mi je ideja o grafitu kao poveznici između tradicionalnog crteža i internetskog doba.
Kada ste zadnji put držali kist?
Prije više od 20 godina, kad sam studirao na Fakultetu Paris VIII, odsjek Arts Plastiques i u jednom periodu radio velike crteže laviranim tušem.
Kako je na vas utjecao studij u Sarajevu, Zagrebu pa u Parizu?
Koliko god su mi se ti prijelazi u jednom trenutku činili bez kontinuiteta, mislim da je upravo ta raznolikost bila sretna okolnost. Na ALU u Sarajevu kod profesora Obralića prolazio sam klasični crtački dril, inzistiralo se na postavci kompozicije, formi i materiji. Razmišljajući retrospektivno, bio je to dragocjen temelj, ali ja sam se tada osjećao onemogućeno da krenem u pravo likovno eksperimentiranje. Prijelaz u klasu profesora Ante Kuduza u Zagrebu predstavljao je nadogradnju i kontrapunkt tom prvotnom treningu. Tu počinjem seriju geometrijski strukturiranih crteža koji izgledaju apstraktno, ali imaju podlogu u neposrednoj okolini. Prvi put uspijevam kompozicijski svladati problem velikih formata. Odlazak u Pariz bio je treća faza u kojoj su se dva prethodna iskustva fuzionirala i počela pravo kreativno vrenje.
Kako izgleda jedan vaš pariški radni dan?
Počinje oko 10 sati i nastojim odraditi od 8 do 9 efektivnih sati crtanja. U pauzi volim otići u obližnji bar u 14. arondismanu gdje stanujem, popiti kavu i prelistati novine. To mi je svakodnevni ritual.
Koji su osnovni problemi hrvatske umjetnosti i jesu li rješivi kopiranjem neke svjetske prakse?
Hrvatska nema problema s kvalitetnim umjetnicima. Problem je što ne postoji uređen tržišni i vrijednosni sistem galerija i kolekcionara koji bi omogućavali njihovu promociju izvan granica. I ne znam bi li se neki vanjski sistem mogao i trebao kopirati. Bilo bi bolje stvoriti uređeniji sistem u okviru hrvatskih okolnosti. I u Parizu i New Yorku stvari se stalno prilagođavaju zahtjevima trenutka.
U Hrvatskoj će umjetnici na pitanje ‘kako žive od umjetnosti’, odgovoriti da je to konstantna borba.
Kada biste to pitali umjetnike u Parizu, većina bi vam dala isti odgovor. Baviti se umjetnošću velika je avantura, pa time podrazumijeva i dozu neizvjesnosti. Ja se bavim isključivo crtežom, od kojeg živim. S vremenom sam razvio krug kolekcionara, publike, ljudi koji prate i kupuju moj rad. To je vrlo dug proces u kojem se razvija obostrano povjerenje i dijeli strast prema umjetnosti.
Kako biste opisali svoj prepoznatljivi stil?
U početku je na mene utjecao film, strip, fotografija, a poslije klasično slikarstvo pa sve do suvremene umjetnosti. Prije 30 godina bilo mi je puno lakše navoditi neke meni bitne autore, meni bitne autore, no kako razvijate svoj rad, sve što vam je potrebno pretvori se u ono što ja nazivam “magmom” u kojoj se svi ti utjecaji stope i pretvaraju u jedan novi element – vaš rad. On je u mojem slučaju neka vrsta osobnog, paralelnog realizma.
Sjajan talent....ovdje kao i za mnoge mjesta nema i nikome ne treba...