Krajnje disfunkcionalna obitelj i majka koja balansira između dviju kćeri koje ne razgovaraju dugi niz godina, očajna jer se njezine dvije unuke i ne poznaju. Katarza počinje u trenutku kada majka, gubeći bitku s neizlječivom bolešću, odluči učiniti sve što je potrebno da se njezine kćeri konačno pomire, a ti su pokušaji najblaže rečeno nespretni jer ona ni sama ne zna zašto su se i kako našle na oštro suprotstavljenim stranama. To je u najkraćim crtama ispričan roman “Kad bih ti barem mogla reći” Hannah Beckerman (Mozaik knjiga, urednica Hana Vunić, prijevod Tamara Štiglić Vodopić, 129,90 kuna), uzbudljiva priča koja zapravo govori o obiteljskim tajnama, svemu što je tako dobro sažeto u izreci: put u pakao popločen je dobrim namjerama.
Autorica doslovce ‘prži’ čitatelja na tihoj vatri, jer ga u prvoj polovici romana navodi na krivi trag. Ono što se isprva čini kao zataškavanje zlostavljanja mlađe kćeri, zapravo se pretvori u posve drukčiju priču, i to onu koja je važna doslovno za svaku obitelj na ovom svijetu. Naime, pravo pitanje koje se krije u ovom romanu jest što i koliko reći djeci o tragičnim događajima koji su (na žalost) neizbježni u životu svake obitelji.
Roditeljima je, naravno, prvi poriv zaštititi dijete, posebno ono najmlađe, ali ovaj roman jasno pokazuje kako se takve plemenite namjere lako mogu pretvoriti u tajne, štoviše traume koje će obilježiti ne samo djetinjstvo, već i odrasli život štićenog djeteta. Naravno, teško je govoriti o nesrećama, razvodima, smrti... Još je teže procijeniti koliko toga dijete može razumjeti, a najteže je naglas reći ono što u sebi skrivamo kao najveći strah.
No briljantnost ovog romana leži u otkrivanju dubina trauma do kojih mogu dovesti prešućivanja, kao i ideja da će dijete lakše preboljeti neki težak događaj ako je tek djelomično svjesno njegovih posljedica. Upravo to krivi je put, jer tada na snazi dobiva dječja mašta, koja na strah doista djeluje kao bura na veliki šumski požar.
