Donizettijeva “Lucia di Lammermoor” nova je produkcija Opere zagrebačkog HNK koja će veliku premijeru imati sutra, 14. veljače. S obzirom na tragičan kraj priče utemeljene na romanu “Lammermoorska nevjesta” Waltera Scotta, bit će to krvavo Valentinovo.
Uz Zbor i Orkestar HNK pod ravnanjem meastra Marcella Mottadellija, ravnatelja Opere, nastupit će domaći operni prvaci i solisti. Zahtjevnu sopransku rolu naslovne uloge pjevat će Ivana Lazar, a uz nju i ostalim glavnim ulogama Tomislav Mužek (Sir Edgardo Ravenswood), Paolo Ingrasciotta (Lord Henry Ashton) i Božo Župić (Raimond).
Ipak, najjače ime ove produkcije njen je redatelj, scenograf, kostimograf i živa operna legenda Pier Luigi Pizzi. Ne valja ljude procjenjivati prema njihovim godinama, ali čovjek se mora pokloniti već i pred vitalnošću i energijom s kojom je ovaj talijanski umjetnik proteklih tjedana u Zagrebu svakog dana kopao, s cijelim ansamblom, u tom opernom rudniku. Pier Luigi Pizzi u lipnju ove godine proslavit će 90. rođendan.
Ispričao nam je što ga sve do tada čeka nakon zagrebačke premijere. Najprije će u Firenci postaviti Händelovu operu “Rinaldo”.
– U čast mog 90. rođendana u Firenci su odlučili obnoviti produkciju koju sam bio postavio prije 35 godina i koja je s velikim uspjehom obišla svijet. Ista će predstava potom biti izvođena i u venecijanskoj opernoj kući Fenice. Nakon toga ću za otvorenje festivala u Spolettu, na tamošnjem divnom velikom središnjem trgu, postaviti Monteverdijeva “Orfeja”, i to u transkripciji Luciana Berija, a potom idem u Pesaro, gdje će Rossinijev festival biti otvoren mojom režijom nove produkcije opere “Mojsije i faraon” – rekao nam je ovih dana nakon jednog od pokusa gospodin Pizzi.
Zagrebački HNK tako će biti pridodan popisu svih velikih i mnogih manjih europskih opernih kuća u kojima je tijekom svoje duge karijere Pizzi radio. Odazvao se pozivu maestra Mottadellija nakon dobrih dojmova sa svoga prvog gostovanja u Zagrebu 2016. godine kada je u HNK izvedena njegova predstava Puccinijeve “Madame Butterfly” kao koprodukcija s opernim festivalom Sferisterio u Macerati, kojem je Pizzi i umjetnički ravnatelj.
Svoju prvu “Luciju” Pizzi je radio krajem 1960-ih u milanskoj Scali, ali kao scenograf i kostimograf. Redatelj je bio Giorgio De Lullo, dirigirao je Claudio Abbado, a pjevali su Renata Scotto i Gianni Raimondi.
Scenografija je bila inspirirana pejsažnim slikama Georgea Turnera i sve je bilo u atmosferi maglovite Škotske. Bio je to veliki spektakl koji je postigao veliki uspjeh – prisjetio se Pizzi koji je kao nesuđeni arhitekt u čarobni kazališni svijet ušao pod mentorstvom legendarnoga talijanskog redatelja Giorgia Strehlera. Predstava je bila u duhu epohe u kojem se odvija radnja i imala je maglovitu atmosferu Škotske.
Mnogo poslije, osamdesetih godina, ponovno je radio “Luciju”, koja je najprije prikazana u Ženevi, a potom i u Scali.
– Taj je put dirigent bio, čini mi se, Gavazzeni, ulogu Edgarda pjevao je Pavarotti, a tkanine za kostime po mojoj je narudžbi u specifičnim bojama i uzorcima škotskog tartana izradio Missoni. To je također bila velika produkcija, ali potpuno različita od one prve – kaže Pizzi, koji je taj put Donizettijevu operu već i režirao.
– Ja uopće nisam imao namjeru baviti se režijom, ali moje su scenografije i kostimografije s vremenom bile prepoznate kao neka vrsta režije, nešto što je umnogome određivalo konačni oblik i duh produkcija na kojima sam radio. I zato su mi u Torinu 1977. godine, kada sam već imao lijepu karijeru kao scenograf i kostimograf, ponudili da i režiram Mozartova “Don Giovannija”. Pristao sam i od tada režiram sve svoje predstave – kaže redatelj golema opusa, koji još uvijek radi nekoliko produkcija godišnje. Posljednjih godina, osim s talijanskim kazalištima, redovito je surađivao i s maestrom Valerijem Gergijevom postavljajući nove produkcije u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu.
– Ovo mi je treća “Lucia”. U međuvremenu je prošlo mnogo vremena i moj se redateljski pristup promijenio, prema operi općenito i prema ovom djelu. Ova “Lucia” bitno se razlikuje od onih prošlih. Zagrebačko kazalište puno je manje nego Scala, a moje su predstave uvijek prilagođene teatru u kojima ih radim, kako režijski tako u scenografiji, kostimima i svjetlu. S vremenom sam počeo reducirati i odbacivati u produkcijama sve ono što je suvišno, a ostavljam samo ono što je u funkciji ekspresivnosti i što izražava samu srž djela koje radim. Bit je ove opere naslovni lik, nesretna krhka mlada djevojka koja protiv sebe ima cijeli svijet. Majka joj je umrla, a brat je na podao način, služeći se krivotvorenim pismima, gura u naručje i brak s muškarcem kojeg ona ne želi i ne voli. Sve što ona ima i jedini razlog za život njena je prava ljubav, koja zbog bratovih manipulacija biva uništena. A tu pravu ljubav Lucia je proživjela tek u jednom trenutku. To je prizor u kojem se Lucia i Edgardo jednom drugom zavjetuju. Ali, nakon toga Lucia se krivnjom drugih našla pred provalijom i ništavilom. U trenutku kada se trebala ostvariti kao žena, sve se oko nje ruši i nestane, a to je otjera u ludilo i smrt. To je priča o velikoj samoći žene koja je izgubila svaki mogući oslonac – ispričao nam je Pizzi i nasmijao se kada smo zaključili da će to biti opera bez politike, bez Škotske i Brexita, čemu vjerojatno mnogi mlađi redatelji ne bi odoljeli.
– Ne, nema Brexita (smijeh). Nisam htio naglašavati aktualnost priče tako da je moderniziram, a ne želim je prikazati ni historicistički. Zato su i scena i kostimi izvan bilo kojeg konkretnog vremena, čime želim pokazati da je ova priča svevremenska i univerzalna. Kostimi nisu vezani ni za koju epohu. Lucia je u bijelom, ostali su u sivom. Više me zanima psihologija odnosa među likovima. Scenografija također predstavlja psihološke prostore u kojima koristim tek neke osnovne rekvizite koji daju naslutiti mjesto radnje – govori Pizzi.
– Pristup u kojem se pod svaku cijenu radnja opere želi dovesti u odnos s današnjim svijetom je smiješan, osobito kada je sistematičan. Uostalom, bit je ove opere njena romantična glazba koja nije glazba današnjeg vremena. Moramo se osloniti na tu glazbu koja nosi bit i zadaje i dramaturšku atmosferu predstave. Ja ne izbjegavam moderni pristup. Evo, upravo sam prošli mjesec u Torinu radio Cimarosin “Tajni brak” u potpuno suvremenim kostimima i prošlo je odlično – kaže Pizzi naglašavajući da to ne radi sustavno jer mu je najvažnije da ne iznevjeri smisao predstave i da njegova režija nikada ne ide protiv muzike i skladateljevih namjera.
– Ideja promjene samo radi promjene je pogrešna. Vidjeli smo tako mnoge apsurdne režije: Carmen koja ubija Don Joséa, Posu koji se u “Don Carlosu” samo pravi da je mrtav, Desdemonu koja ne umire i na kraju ostane s Otellom... Toga u djelima nema i ako vam djelo ne valja, napišite novu operu. Osim toga, sve je to besmisleno, poput “Figarova pira” u kojem se Grofica na kraju ubija. Ma zašto da se ona ubije? Ako se već netko treba ubiti, onda to svakako nije Grofica, nego Grof koji je gubitnik u toj igri – ljuti se Pizzi za kojeg je partitura svetinja.
Pitali smo ga na kraju do kada mu je pun kalendar, na što nam je, kroz smijeh, odgovorio:
– Ima u njemu još puno projekata za budućnost koji će se, kako svima kažem, ostvariti pod jednim uvjetom: ako me još bude.
