I hrvatski i slovenski književni klasici Slobodan Šnajder i Drago Jančar rođeni su 1948. godine. Ovih ih je dana u impresivnoj riječkoj Guvernerovoj palači združio riječki sajam knjige i festival autora Vrisak. Šnajder je riječkoj publici govorio o najnovijoj knjizi eseja “Umrijeti u Hrvatskoj” koju je objavila Fraktura, a Jančar je predstavio romane “Drvo bez imena” i “Noćas sam je vidio” koje je još prije nekoliko godina objavila Meandar media.
Šnajder, nesuđeni intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca (za tu funkciju svojedobno nije dobio ministarski potpis) i dugogodišnji kolumnist Novog lista, objavom autobiografskog romana “Doba mjedi” prije četiri godine doživio je drugu literarnu mladost. Njemački prijevod ovog romana koji je nedavno objavila bečka izdavačka kuća Zsolnay na tamošnjim je top-ljestvicama, a recenzije su brojne. Potpisani su ugovori i za francusko i talijansko izdanje, roman je već objavljen u Sloveniji i Makedoniji.
– S Rijekom imam ljubavnički odnos. I bila mi je teška ljubavnica – rekao je Šnajder. U romanu “Doba mjedi” u kojem se bavi i vlastitim roditeljima, ocem pjesnikom koji je za Drugog svjetskog rata bio u Waffen SS-u i majkom koja je bila logorašica u Staroj Gradiški i partizanka.
– Moj otac nije reklamirao vrijeme provedeno u Waffen SS-u, a majka nikada nije reklamirala svoju pobjedu u Drugom svjetskom ratu – rekao je Šnajder ustvrdivši da njemu nitko ne može govoriti da je Jasenovac bio oporavilište.
Slika mame na tenku
– Na naslovnici njemačkog prijevoda romana “Doba mjedi” je fotografija moje majke na tenku. Drago mi je da se taj curetak našao u izlozima svih boljih njemačkih knjižara – rekao je Šnajder poručivši da je on pisac, ali i čovjek te da u knjizi “Doba mjedi” Krleže nema ni u tragovima.
U esejima “Umrijeti u Hrvatskoj” Šnajder je pisao i o svom prijatelju Darku Gašparoviću s kojim nije dijelio isti svjetonazor, ali su svejedno bili u dobrim odnosima. – U Hrvatskoj je dobar čovjek onaj koji dijeli vladajuće mišljenje. Čim ga ne dijeli, odmah je sumnjiv. A svjetonazor ne može biti kriteriji za dobrotu – misli Šnajder.
Gost iz Slovenije Drago Jančar rekao je da je su literatura i život itekako povezani te da voli rusku literaturu jer se bavi životom.
– Godinama sam pisao eseje o politici i društvu, ali shvatio sam da su eseji ništa – rekao je Jančar. Jugoslaviju je nazvao totalitarnom državom, ali je priznao da je u njoj postojao veliki prostor međuljudskih komunikacija.
– Zoran Predin mi je baš sada u Rijeci pričao da je u Jugoslaviji prije svakog koncerta morao otići u policiju prijaviti koje će pjesme izvoditi na nastupu. U Sloveniji su neki pisci godinama bili u zatvoru, no to su bili rijetki primjeri. Više ih je bilo u Hrvatskoj i Srbiji. Ali sada imamo samostalne države koje su zatvorene. Nema dijaloga. Nema polemika. Mi više uopće ne diskutiramo o važnim pitanjima. Ne pružamo otpor. Nama se Slovencima čini da smo dobili europski prostor, a izgubili prostor Beograda, Skoplja, Sarajeva... A zapravo smo jedan prostor izgubili, a drugi nismo dobili. Teško je to definirati – rekao je Jančar. Govoreći o knjizi “Drvo bez imena” rekao je da su tema te knjige ljudi koji su ubijeni nakon 1945. godine.
Gestapo u Mariboru
– Bleiburg uopće nije politička tema. To je ljudska tema. Strašno je da su ljudi pobijeni na Križnom putu. Literatura treba razmišljati i o svim onim ljudima koji su bili u nekom rođačkom ili prijateljskom odnosu sa svim žrtvama koje je engleska vojska vratila komunističkim vlastima. Prava literatura mora osjetiti čovjeka bez obzira na činjenicu što se tim žrtvama često politički manipulira. Pritom mislim da dobra literatura nikada ne može promovirati nacizam. Napisao sam i roman o Gestapu u mom rodnom Mariboru, ali i pritisku koji su morali trpjeti partizani na Pohorju. To su bila dva pritiska koje su provodile dvije ideologije – rekao je Jančar kojem je otac bio u njemačkom koncentracijskom logoru. No Jančar je prikupljao i dokumentaciju o poslijeratnim zločinima komunističkog režima o čemu je napisao niz knjiga. Stoga njegove romane prevedene na hrvatski svakako treba pročitati.
Njegov Hrvatski Faust bio je okarakteriziran 81. g. među Hrvatima kao da je rađen po narudžbi KOS-a, pa i nije čudo da mu je u Jugoslaviji bilo ljepše.