Ima nešto prilično privlačno i začudno u zamisli da se u istom filmu, u jednom sadržaju povezanom istim prostorom, vremenom i likovima spoje spektakularni sastojci tipični za stočarsko-zemljoposjednički vestern i za ratni film.
Naime, na početku 1940-ih, u ovdje prikazanim prostranstvima sjeverne Australije živjelo se gotovo kao u doba pionirskog osvajanja SAD-a, a onda su, u veljači 1941. Japanci bombardirali gradić Darwin.
Kada se tome pridruži doza australsko-aboridžinske mistike te dodatak upozoravanja na nemio običaj vladajućih, bjeloputih Australaca da starosjedilačkim majkama i obiteljima oduzimaju djecu miješane krvi i uz pomoć crkve odgajaju ih da budu sluge bijelcima – što je bilo zakonom podržavano sve do 1973! – čini se da bi trebala biti riječ o netipičnom i zanimljivom filmu.
Pogotovu ako u obzir uzmemo da režiju i dio scenarija potpisuje Baz Luhrman koji se sa svoja dotadašnja tri filma “Strictly Ballroom” (1991), “Romeo + Juliet” (1996) i “Moulin Rouge!” potvrdio kao inventivan i nekonvencionalan redatelj u čijem se radu osjeća natprosječna doza igralačkog entuzijazma.
Opisana kao mješanac Cukorova “Zameo ih vjetar”, Hawksove “Crvene rijeke” i Noyceove “Nepravedne igre”, priča o romansi engleske dame (Nicole Kidman) i australskog goniča stoke (Hugh Jackman), nudi niz lijepo snimljenih kadrova impresivnih polupustinjskih prostranstava, razmjerno zanimljivo upleće podsjetnike na neka staromodnija filmotvoračka vremena – “bogata” orkestralna glazba kao iz doba klasičnog Hollywooda, sastojci screwball komedije, izravni pozivi na “Čarobnjaka iz Oza” i Eastwoodova bezimenog špageti-kauboja – te umjereno intrigantno spaja artificijelnu stilizaciju filmskog studija sa snimanjem na autentičnoj prašnjavoj lokaciji.
No, iako nije klišejizirano ostvarenje napravljeno na “automatskom pilotu”, “Australija” je nepotrebno razvučen (165 min!) film koji se u konačnici ipak doima prezamornim i nedovoljno razrađenim premetanjem poznatih sastojaka.
