Pun pogodak bila je Gavellina odluka da zagrebački dio sezone u kojoj do siječnja neće moći koristiti pozornicu u Frankopanskoj otvori u šumovitom dvorištu Akademije likovnih umjetnosti. A sezona je počela premijerom “Višnjika”, Čehovljeve drame koja, unatoč sveopćoj turobnosti sadržaja, koketira s komedijom. Režije se prihvatio Gavellin ravnatelj Dražen Ferenčina te je na suradnju pozvao Osječko ljeto kulture i Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka. Osječka je premijera tako bila početkom srpnja, također na otvorenom.
Ferenčina je lukavo naglašavao komične elemente drame o propadanju ruske aristokracije koja je zdušno koristila pravo na skupocjenu hranu, pića, odjeću, putovanja, školovanja, besposličarenje... I da. Na bogodano uhljebljivanje, rekli bismo današnjim žargonom. No, neki novi povijesni vjetrovi (Čehov svoje posljednje veliko dramsko djelo završava 1902. kada se u zraku već osjeća i zlokobni miris Oktobarske revolucije) donose i nove likove. A to su ljudi koji su se obogatili preko noći (lucidni Čehovljev nagovještaj američkog sna), a koji dolaze na mjesto privilegirane kaste feudalaca, smrtno bolesne od preljuba, šampanjca, hrane i nemoći da se uhvati ukoštac sa stvarnim životom.
Takav je uspješni trgovac Lopahin u muški moćnoj interpretaciji Ivana Ćaćića koji kupuje imanje s višnjikom osiromašene vlastelinke Ranjevske, koju delikatno ali i vatreno glumi Sandra Lončarić. Komične redateljske namjere u ovoj u osnovi nježnoj predstavi odlično su iskoristili Miroslav Čabraja kao zdvojni brat Ranjevske Gajev, Duško Modrinić kao još jedan vlastelin prosjak Simeonov-Piščik, Enes Vejzović kao blagajnik, preporođena Antonija Stanišić Šperanda kao guvernanta Charlota i napose veličanstveni Davor Panić kao ostarjeli lakaj Firs, sasvim sigurno zaštitni znak ove predstave.
Uvjerljiva je bila Antonija Pintarić kao sobarica Dunjaša u svojoj ostrašćenoj erotskoj igri s Aljošom Čeplom, čiji Jaša teško pristaje na ulogu tek mladoga i poslušnoga sluge. Ivan Grčić bio je zapažen kao student Trofimov, baš kao i Antonia Mrkonjić i Anja Đurinović Rakočević, prva kao kći, a druga kao pokćerka Ranjevske, koja uporno bježi od Rusije, ali joj se još upornije vraća.
Fenomenalan je bio izbor glazbe koji potpisuje Igor Valeri (šteta da ansambl nije i više pjevao, jer je i u jednom jedinom zapjevu pokazao dojmljivu kvalitetu), za svaku su pohvalu kostimi Marite Ćopo, a scenografija Ferenčine i Davora Molnara diskretno je pratila zadanu ambijentalnost prostora. Stoga je tu bilo dosta posla za oblikovanje svjetla koje potpisuju Zdravko Stolnik i Tomislav Kobia, baš kao i za scenski pokret Maje Huber.
Zbog prpošne guvernante trebalo je angažirati i savjetnika za mađioničarske pokrete Domagoja Ivankovića, a treba pohvaliti i rad dramaturga Dubravka Mihanovića, koji se poslužio prijevodom Božidara Škriteka. Istina, u ovom “Višnjiku” ima i mobitela i hrtova i ruskih balada koje izazivaju napade melankolije. Radnja se slobodno širi stotinu godina “sim i tam”. Ali emocije su iskrene. A to je najvažnije.
