Znam da će kod podosta filmofila ovo zazvučati bogohulno i da će mnogi biti žedni osvete, no gledajući “Tragače” (The Searchers”, 1956.) prošli tjedan u Tuškancu, više mi je bilo neugodno zbog priglupog humora i igrokaznih scena nego što sam uživao u koloritnoj fotografiji, vještoj režiji i solidnoj dramaturškoj liniji. Ovo je, inače, bio jedan od onih filmova koji vam se u djetinjstvu urežu u mozak poput prve kriške lubenice, prvog kamena koji dobijete u glavu ili prve košare od djevojke u koju ste smrtno zaljubljeni. Kao i svemu tome, i “Tragačima” sam pridavao mitske reference, imali su status nedodirljiva totema, slatke ili bolne vječne svetinje. No sve je to sada nestalo poput balončića deterdženta za kojima klinci uzalud trčkaraju. Svaka je filmska era imala u mojem odrastanju svoje statusne simbole pa su tako eru vesterna obilježili “Točno u podne”, “Tragači” i “Bilo jednom na Divljem zapadu”. Ali nešto što je nekad u meni izazivalo duboke emocije danas mi je izazvalo podsmijeh i žaljenje.
Kratkih pet godina
I nije tome pridonijela tehnička revolucija u filmu, nego intelektualna, gdje su složenost karaktera, emocije i vidljiv protek vremena dobili uvjerljive pozicije u modernoj kinematografiji. Recimo, kada netko po pustinjama i gudurama provede pet godina tragajući za otmičarima djevojke, onda očekujete da to ostavi traga na njemu u svakom smislu. Ako ništa, da izgubi koji kilogram ili da mu se bar poderu hlače na nekoliko mjesta. A da ne govorimo o tome koliko takvo traganje utječe na psihu i radikalno mijenja čovjeka, često do ludila. Tek jednom prikazati snijeg u kratkoj sceni nije nikakav znak proteka vremena, to je više izgledalo kao reklama nekog BBC-jeva film o bizonima, nakon čega je uslijedio nagli povratak u užegle pustinje. A glavni junaci trse se pokazati tko je ljepši, sitiji i bolje obrijan.
Posebno užasava priglup humor, kao prizor kada mladi Martin Pawley (Jeffrey Hunter) nogama gurne svoju novopečenu suprugu Indijanku jer je legla pokraj njega i ona se otkotrlja u jezero. A da ne govorimo o završnom jurišu na logor Komanča – kao da se ekipa predvođena šerifom Samuelom Johnstonom Claytonom (Ward Bond) i ratnim veteranom Ethanom Edwardsom (John Wayne) sprema iznenaditi ekipu na tulumu, a ne napasti najokorjeliju bandu Komanča, za kojom tragaju pet godina. Jedna od završnih scena, kada šerifu zacjeljuju ranu na stražnjici, ispod je razine humora “Glupog i glupljeg”.
Redatelj John Ford u filmu malo vremena troši na izlaganje i s te se strane mora priznati da film ima čistu, protočnu naraciju, ali to je ujedno i rezultat prilično stereotipne dramaturgije većine vesterna 50-ih, kada je već u prvom kadru jasno tko je tu dobar, tko loš, a tko zao, tko će preživjeti, a tko umrijeti. Jednostavna struktura ne znači loš ili dosadan film, ali u ovim vesternima znači predvidljivost. Tehnički je film lijep i dotjeran, ali to je kao da govorimo o šnicli umjetnog mesa – savršen izgled bez okusa.
Misionarske uloge
Kao što i neke važne rock-pjesme iz 60-ih, naročito one s albuma “Pet Sounds” Beach Boysa, “Sgt. Peppers...” Beatlesa i “Forever Changes” grupe Love, imaju zbog svoje misionarske uloge neuništiv status tako će i mnogi filmovi koji su činili nadogradnju u kinematografiji vječno biti nezaobilazno štivo novih generacija. No “Tragači”, suprotno mojem starijem stavu, to nisu, oni su danas ipak samo primjer jednog skupog hollywoodskog projekta koji nije ništa više od onoga što je zapravo uvijek i nastojao biti – zabavljačka industrija. Prije mjesec dana u Tuškancu je igrao ciklus danskog redatelja Carla Theodora Dreyera s nijemim filmovima iz 20-ih godina prošlog stoljeća koji imaju puno više filmske karizme, pa i modernizma od “Tragača”.
Okanite se čorava posla. Film je bio i ostao zabava, pa bi svako jašenje na realnosti, ubilo istu.