S doista svestranim intelektualcem Tonkom Maroevićem našao sam se u kafiću u središtu Zagreba. Popularnog akademika jedan je gost kafića uporno htio počastiti pićem... Pjesnik, likovni i književni kritičar i antologičar, prevoditelj i kulturtreger rođen je u Splitu 1941. Školovao se u Splitu i Zagrebu, u kojem se i skrasio. Redoviti je član HAZU od 2002. i dopisni je član Crnogorske i Slovenske akademije. Tonko je, valjda, otvorio najviše izložbi i govorio na najviše predstavljanja knjiga u hrvatskoj povijesti. Nedavno mu je Matica hrvatska objavila izbor iz djela velikog pjesnika Ivana Slamniga u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, a Hrvatsko društvo pisaca nedavno mu je objavilo i antologiju hrvatskog pjesništva od 1996. do 2019. godine “Svjetlaci” koja je već izazvala brojne reakcije, i pozitivne i negativne.
Gdje ste prvi put osjetili ljubav prema umjetnosti. Je li to bilo u djetinjstvu, u Starom Gradu na Hvaru?
U Starom Gradu i Splitu. Osam sam godina prolazio preko Peristila, kada sam išao u Klasičnu gimnaziju. Tata me čak odveo na proslavu Marulića 1951., u Muzej grada Splita. Rano sam upoznao Hektorovića, a s druge strane tu je antika, Juraj Dalmatinac, Aleši, Firentinac... Kada sam studirao povijest umjetnosti, mislio sam da ću se baviti gotikom i renesansom. A Stari Grad mi je, osim Hektorovića, dao prirodu. Tamo smo imali konja, psa, mačku, vrt, polje...
Jeste li vi tipični Dalmatinac?
Jesam. Stopostotni. U Marinkovićevim i Novakovim pričama apsolutno se prepoznajem. Nemam potrebe to pisati, rekao bih. Nemam takav isti dar, ali imam isti osjećaj brijačnice, trga, staraca... Čini mi se da sam “Izgubljeni zavičaj” doista i živio, iako mi mama nije umrla onako rano kao Slobodanu Novaku. Imao sam svoje barbe koji su me vodili na ribe i u poje. A Novak je moj uzor. Ne slijedim ništa što je on napisao, ali u tom “Izgubljenom zavičaju” pronašao sam knjigu svog života.
Je li točno da su vas smatrali wunderkindom?
Bio sam godinu mlađi od drugih i ranije sam krenuo u školu. Imao sam smisla za humanističke discipline, a u matematici i kemiji su mi puštali. Razrednica, sestra Mirka Božića, uvijek se zalagala da mi se oproste slabije stvari.
U Gimnaziji u Splitu s vama su bila vrhunska imena?
Otada poznajem Igora Zidića i Igora Mandića koji su godinu, dvije stariji od mene. Tu su bili Pero Selem, Jozo Laušić, malo dalje i Božidar Violić s kojim sam se kasnije družio, pa Mani Gotovac s kojom sam uređivao školski list “Oči”. Tu je moj Pero Dukić koji je bio voditelj na televiziji. Imali smo krasnu literarnu i kazališnu družinu u kojoj su bili Daša Bradičić, Mandić...
Tada ste i glumili?
Pokušavao sam glumiti Sartreove “Nesahranjene mrtvace” s Nevom Bulić, ali nismo došli do premijere. Tada smo bili fascinirani Camusom, pa Sartreom, ali i Mrkonjićem koji je s 15 godina preveo Rimbauda i Valeryja. Poznanstvo s Mrkonjićem bitno me odredilo. Počeo sam objavljivati negdje 1955. ili 1956., s 14 godina, i to poeziju. Vrlo malo i vrlo starinsku. Jedna se pjesma zvala “Tempor mutantur”, a druga “Izložba”.
Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti u Zagrebu bio je vaš prvi izbor?
Apsolutno, i to kada sam raskrstio s idejom da završim klasičnu filologiju i arheologiju. Ali ovo su bili slobodniji žanrovi i lakše sam prošao studij. Kada sam došao u Zagreb s deset, jedanaest godina i vidio Sveučilišnu knjižnicu, rekao sam da samo tu mogu zamisliti svoj život. Mene je matoševski Zagreb fascinirao već s 14, 15 godina, iako sam ostao zadrti Mediteranac. U Zagrebu sam prepoznao srednjoeuropske i mediteranske sinteze. A Zagreb je sve mediteranskiji, kako ova klima čini da ljudi sve više žive na ulicama.
Negdje sam našao podatak da ste čitali i u vojsci u Vranju?
Pa kako ne bih čitao, za Boga miloga. U vojsci nisam prihvatio da budem u uredništvu vojnog lista pa su mi u knjižicu upisali da kao intelektualac nisam napravio dovoljno. Tada sam i dobio kvalifikaciju intelektualca. Tamo sam ponovno pročitao Dostojevskog i Thomasa Manna, ali i “Pomorstvo Pelješca” Stjepana Vekarića. Moj prijatelj Mirko Tomasović slao mi je u knjižnicu i prijepise mojih pjesama pa sam u Vranju složio svoju prvu zbirku pjesama “Primjeri”. Tada sam išao k oficiru posuditi pisaći stroj i pokazao mu pjesme. Učinile su mu se čudnima, a ja sam rekao da to podsjeća na “Oblak u pantalonama” Majakovskog.
Gdje vam je bilo prvo radno mjesto nakon fakulteta?
Silno sretno. Profesor Prelog i njegov asistent Ivančević poželjeli su da ostanem kao asistent na fakultetu. Prvo sam se mislio baviti srednjim vijekom, ali onda sam počeo pisati književnu i likovnu kritiku te upoznao suvremene slikare i kipare. Profesor Prelog dopustio je da odem bez drame na Institut za povijest umjetnosti što je bio povlašten rad. Ta me povlastica itekako obvezuje.
Kada se likovnost kod vas pojavila kao profesionalni interes?
Najprije sam mislio da se neću baviti likovnom kritikom jer mi je to bilo malo banalno. No shvatio sam da je likovna kritika tih pedesetih godina bila puno slobodnija od književne. Manje je bila ideološka. Tu je bio veći faktor slobode. Na drugoj godini studija ja sam u Zagrebu gledao izložbu američkog apstraktnog ekspresionizma. Godine 1962. u Zagrebu sam vidio Pollocka. Mi s komparativne, Zidić, Rus, Sabol i Željka Čorak, bavili smo se likovnošću, iako smo imali i svoje književne interese.
Bili ste kritičar poezije, a u likovnosti kritičar širokog spektra. Jeste li se susreli sa zabranama nekih tekstova?
Dva su mi puta iz tekstova uklonili Marxov citat. Dva puta citirao sam Marxa, a valjda su mislili da on ne odgovara mojim ustima. Marx mi nikada nije bio mrzak iako nisam bio za njegov “Manifest”. Ali to ne vrijedi za druge tekstove, a osobito za Osamnaesti brimer Luja Bonapartea. Profesor Prelog kao stari komunist bio mi je pristojna zaštita i u vremenu ‘71’. Ja nisam ništa pretjerivao, samo sam surađivao u Hrvatskom tjedniku likovnim kritikama, braneći pravo na slobodu bez predznaka krvne grupe ili nacionalnog opredjeljenja.
Afirmirali ste se i kao prevoditelj. Preveli ste i čuvene “Stilske vježbe”?
Tu je bila važna uloga moga prijatelja Tomislava Radića Žire s kojim sam se upoznao prvoga dana dolaska u Zagreb. On mi je pokazivao prijedloge za predstave i filmove. A prevođenje mi je bilo jako bitno. Kao student bio sam Tomasovićev cimer. On je dolazio sa Slamnigovih predavanja i prevodio Petrarcu. Onda sam ga prevodio i ja. U Italiji sam za dvije tadašnje lire kupio Danteovu “Vitu novu” i preveli smo je zajedno kao studenti. Silno sam ponosan na svoje prijevode Borgesa, osobito u vezanom stihu, a sada će mi nakon 30 godina izaći prijevodi Michelea Monaldija, dubrovačkog pjesnika na talijanskom jeziku, i to cijeli njegov petrarkistički “Kanconijer”. A životno su mi djelo Ariostove “Satire” koje bi trebale izaći ove ili sljedeće godine. To je moj dug renesansi i humanizmu i moj dug osjećaju nekog zajedništva. Ja doista obožavam Držića, iako ne mogu biti stručnjak i držićolog jer je dubrovački jezik dubrovački jezik. Ali Držić je naša legitimacija, tu sam siguran da se na hrvatskom ili na dubrovačkom jeziku može biti ravan baš i Ariostu. Ariosto ima četiri komedije, a ja sam ih pročitao sve četiri ne bi li našao vezu s Držićem. Držić je moja fascinacija, Marulić moja ljubav, a Hektorović moja idolatrija. Strahovito dugujem i Dragojevićevu ranom razvoju, divio sam se Mihalićevoj poeziji i toj starijoj generaciji. A svojoj generaciji nastojao sam se odužiti radeći antologije iz perspektive suputnika.
Bili ste i lektor u Italiji. Zašto onda Kataloniju volite više od Italije?
Jer me Italija katkad ljuti. Ali katalonski jezik je kodificiran prije talijanskog i bio je jezik dvora. Oni imaju velikog filozofa Ramona Llulla koji je pisao prije Dantea, iako nije ravan Danteu. Katalonska stisnutost daje im neku veću vrijednost. Poezija više vrijedi kada je u ograničenim uvjetima. Stisak kao da stimulira. Lijepo je vidjeti narod koji je malo veći od Hrvata, bolje je situiran i europskiji je. Barcelona se ne može usporediti ni sa Zagrebom ni sa Splitom, a s Dubrovnikom može, jer je Dubrovnik čudo koje smo, bojim se, pokrčmili. No dok je živ Luko Paljetak, neka brani čitavu tu stratifikaciju stoljeća.
Kakav stav imate prema katalonskoj nezavisnosti?
Imam stav da oni to zaslužuju, ali neće ostvariti. Kako je i Valencija katalonofonična, ona bi se podijelila, a moje kulturalno srce teško bi podnijelo da Valencija ostane negdje izvan i da se ta osmoza prekine. Barcelona ima puno kastiljanskih govornika pa nisam siguran da im se to sve isplati. A uostalom, gdje bi se igrao Clasico. Nisam tu baš sasvim nezainteresiran.
Kad smo kod sporta, vi ste bili i planinar? I zvali su vas Mrva?
Da, Mrva. Bio sam alpinist od 16. do 21., 22. godine. Tada je bilo pitanje ili ići dalje na ekspedicije ili baviti se strukom. Za ekspedicije sam trebao puno više vježbati. Ja i dalje patim što nemam više vremena za odlaske na Velebit. A tada sam se popeo i na Triglav, i to sa sjeverne, teže strane u nekoliko navrata. Nisam stigao do Himalaja, ali moj najmlađi brat jest.
Ima puno Dalmatinaca koji su alpinisti?
Točno. Meni je plivanje nepodnošljivo. A napor penjanja strahovito me privlačio.
Zašto se u svom pjesničkom opusu toliko bavite sonetom?
Prevođenje je bilo put prema sonetu. Mislim da nisam napisao nijedan genijalni sonet, ne dao Bog. Sonet zahtijeva genijalnost. Luko Paljetak je versifeks kakav se više neće roditi, a ja nemam taj odnos. No sonetima sam isplaćivao svoje čitateljske dugove. Držim do svoje poezije i sada će mi izaći zbirka “Kazalo”. Mene u poeziji zanima prostor i zanimaju me, izrazit ću se likovno, mrlje. Cijenim riječ u njenoj semantičkoj težini, ali volim i da nije izričita.
Jeste li u međuvremenu napisali neku ljubavnu pjesmu?
Ima nekoliko indirektnih. Nisam stvorio jaku metaforu koja bi opravdala taj moj emocionalni odnos.
Volite glazbu, klapske pjesme, šansone. Jeste li pisali tekstove za uglazbljenje?
Klapske pjesme volim donekle, a šansone sam jako volio. Tu imam teških nevolja. Imam cijelu knjigu neobjavljenih stvari koje su čak bile uglazbljene. Tu su tekstovi za songove za Žirinu predstavu iz 1971. “Gospon Horvat i palikuće”. Nije izašla. Drugi put napisao sam songove za “Šegrta Hlapića” i ni to nije izašlo. Napisao sam 16 songova za film “Bella Biondina”, ali nije izašao film. Vrlo držim do songova iz “Gospona Horvata i palikuća” koji je maknut uoči same premijere, jer se kazalište prestrašilo. To je adaptirani tekst Maxa Frischa. Đelo Jusić je komponirao za “Bellu Biondinu” i mislim da je dvije pjesme dao na Šibenski festival. Ali ne bih nikada stigao napisati “Nadalinu” koja je meni jako draga i duhovita.
Dugo ste u Akademiji, Matici hrvatskoj. Ali u politici vas nema?
Ne dao Bog. Rođen sam 1941. u okupiranom Splitu, a onda je došao komunizam. Čovjek sam blagih tradicionalnih znanja i uvjerenja. Komunizam me privlačio jako, ali u Italiji. Da sam živio u Italiji, bio bih sigurno član Berlinguerove Komunističke partije, i to iz uvjerenja. Politički sebe osjećam brižno lijevim i brižno liberalnim, premda se liberalizam kompromitirao kao politička stranka. Nisam feralovac i Split mi je prežestok, ali ako je trebalo reći da je Feral nešto značio, ja bih to potpisao i potpisao sam. Rekao sam da je to oblik i dara i otpora koji jedna razvijena sredina može i mora imati. Ali oni nisu moja krvna grupa. Ni Igor Mandić nije moja krvna grupa, ali jako ga cijenim.
A koja je vaša krvna grupa?
Moja krvna grupa je Camus. Pisac od svojih najranijih djela. “Naličje i lice”, “Ljeto”... Možda mi se “Stranac” manje sviđa nakon dugih čitanja. “Kuga” mi je mnogo zrelija i mnogo bolja. To je moj pisac. Nema tri dana i ponovno sam pročitao “Pisma jednom njemačkom prijatelju” koja sam čitao i u vrijeme našeg Domovinskog rata.
Niste član Društva hrvatskih književnika, ali ni Hrvatskog društva pisaca?
Nisam. Koliko god sam bliži Hrvatskom društvu pisaca, jer sam s Viskovićem bio u redakciji, odmah sam mu rekao da neću ući u društvo koje osniva jer time dijeli hrvatsku književnost, koja je za mene nepodjeljiva. I imam prijatelje u oba društva. Kako ću ići na drugu stranu od Slobodana Novaka koji jest malo tvrdoglaviji tuđmanovac, ali uvjeren, da tako rečem, a s druge strane imaš Sibilu Petlevski koju znam otkad je imala sedam godina kada sam dolazio njezinim roditeljima, tati Ordanu i mami Biserki. Prijateljski sam isto kapacitiran s puno ljudi koji su me zadužili prijateljstvom i prihvaćanjem.
Kako je to pisati pjesme, a onda i kritike poezije te biti antologičar. Je li to laka pozicija?
Nije laka. Napravio sam i dvije povijesti hrvatskog slikarstva, dakle neku vrstu klasifikacije što sam i dužan. Mene boli kada nekoga ne uvažim. U mojoj najnovijoj pjesničkoj antologiji “Svjetlaci” nema Enesa Kiševića. Ne želim reći da on nije pjesnik, ali nije pjesnik koji posljednjih godina otvara nešto novo, dapače radi na starinskoj tradiciji, i to dostojanstveno. S druge strane, paradoksalno, Milko Valent je isto pjesnik, ali kao da ne piše pojedinačne pjesme, nego piše jednu jedinu pjesmu koju ne mogu na odgovarajući način rascijepiti. Ima ljudi s kojima sam prijatelj i koji nisu uvršteni u tu antologiju, poput Sibile Petlevski koja je u prethodnom razdoblju bila itekako važna ili Igora Zidića kojeg smatram jednim od najdarovitijih pjesnika šezdesetih. Nema Mate Ganze kojega silno cijenim. Antologija je muka, ali da to ne napravim, cijeli moj kritičarski sud ne bi imao ni ishodišta ni uporišta, a ni hijerarhije.
Dugo živite u Zagrebu. Zašto taj grad posljednjih desetljeća nema sreće s javnim spomenicima?
Osnivač države Tuđman zaslužuje spomenik. No ljudi traže lik, a meni se čini da prostor za taj spomenik ne omogućava prikazivanje osobe. I Tin, koji je kriv i po dimenzijama i po tome gdje se nalazi. Sreća Matoševa spomenika je rijetka. Sudjelovao sam u žirijima. Bio sam i u žiriju za Marulića pa sam se nastojao izvući i nikada nisam glasao za spomenik koji je postavljen. Ne znam što će biti s apstraktnim spomenikom Fabijanića. To treba provjeriti. Ljudi kažu da nije vrijeme za spomenike. Netko je krasno rekao da spomenici žrtvama moraju boljeti. Teška je to tema. Sretan sam da Bašić ima Kornate i to je prošlo za samo jedan glas. Ako je nešto originalno i ako se može pokazati svijetu, to je to. Ti su nesretnici dobili spomenik koji su napravili njihovi prijatelji i kolege.
A što je s prozom? Kratkom pričom, romanom, autobiografijom, dramom?
Prijateljima sam katkad napisao poneki tekst sjećanja. Žiri Radiću, Milanu Milišiću, Dubravku Horvatiću. Ništa pretenciozno jer proza mi nikada nije padala na pamet. Napisao sam i dvije radiodramice. To je privlačno jer se napiše u nekoliko večeri, a i zanima me dijalog. Nastojat ću napraviti i knjigu Vlade Gotovca u Stoljećima, kao što sam napravio Slamniga. Gotovac je silno interesantan pjesnik, ne uvijek najviše razine, ali najviših ambicija. On je izgovorio da oprezan čovjek nije čovjek, a ja sam bio oprezan čovjek u svom životu, ali svjestan konteksta u kojemu sam živio. Tako ću se pozabaviti Gotovcem koji je mojoj hrvatskoj sudbini dao europsku dimenziju. Tako ga osjećam, da nas je udaljio od balkanskog konflikta i bratskog ili susjedskog nadmetanja koji je jako sličan katalonskom problemu.
Veliki Tonko....zašto ih je toliko malo!?