Nikad nisam čitao recenzije literarnih djela, no jednog sam dana slučajno naletio na odličnu recenziju slovenskog izdanja romana “Črna mati zemla” u Mladini. Iz onog što sam pročitao dobio sam osjećaj da je riječ o temama sličnima onima koje sam obrađivao u svojim studentskim filmovima, a posebno u svojem debitantskom igranom filmu “Razredni neprijatelj” i dokumentarcu “Obitelj”. Nekoliko dana poslije dobio sam poruku iz Zagreba od producenata Danijela Peka i Katarine Prpić, koji su me pozvali da radim na filmskoj adaptaciji romana “Črna mati zemla”! I to kao scenarist i redatelj. Slučajna podudarnost ta dva događaja bila je nevjerojatna. Čak sam pomislio ne krije li se iza te koincidencije neka viša sila, viša režija, koja me sasvim sigurno vodi nekim pravim putem – otkriva nam Rok Biček (34), talentirani slovenski redatelj koji se uhvatio u koštac s ekranizacijom jednog od najhvaljenijih hrvatskih romana posljednjih godina, koji je Kristiana Novaka iz anonimnosti lansirao u prvu književnu ligu.
U romanu o mladom piscu Matiji Dolenčecu i njegovim traumama iz djetinjstva u rodnom Međimurju – od smrti oca i samoubojstava do gubitka prijatelja, lažima, otuđenosti i ljubavi – isprepliću se i uznemirujuće lokalne legende i nezaboravni likovi poput Pujta i Hešta koji izazivaju tihu jezu.
– Dok sam čitao tu knjigu, prepoznao sam nekoliko situacija iz svojeg djetinjstva u selu u kojem sam odrastao. Nekima sam bio svjedok, a neke čak i osobno doživio. Iako nisam odrastao u Međimurju, mogu reći da je dinamika ljudi u našem malom selu identična onome iz Svetog Martina na Muri gdje je odrastao Kristian Novak, autor romana. Znam da sam s “Črnom mati zemlom” dobio mogućnost da se ponovno suočim s temama koje sam već načeo, ali ih nisam nikad do kraja odradio. Zahvalan sam što sam dobio drugu šansu. Tako nešto se ne događa često u životu. Svoje stvaralaštvo vidim prvenstveno kao mogućnost da kroz njega osvijestim teme koje čuče negdje u meni – nesvjesne. Dopustite mi da parafraziram jednu od poruka romana: “Neke stvari nikad ne možeš zakopati tako duboko da ne bi izašle na vidjelo” – govori Rok, kojeg se najviše dojmio svijet dječje mašte, istovremeno tako bogat i stravičan. Pa onda i ta prokleta potreba da nekome pripadaš, a pri tome zaboraviš tko si ti.
– Zaboraviš da si ljudsko biće. I cijena koju si spreman platiti, samo da možeš ući u taj “klub”. U “Črni mati zemla” to je po meni centralni motiv – izdaja prijateljstva i posljedice koje se u obliku potisnutih trauma bude iz nesvjesnog nakon tridesetak godina. Ovdje moram istaknuti da to govorim iz pozicije redatelja koji sprema filmsku adaptaciju i fokusira se na elemente priče koji su mu najbitniji. Ali, kao čitatelj rekao bih da je Novak majstor opisivanja do te mjere da ti se uz čitanje, osim srčane funkcije, aktiviraju i jaki osjećaji mirisa i okusa. To sam prvi put doživio upravo čitajući taj njegov roman. Mogli bismo čak reći da se pri tome događa reverzibilan efekt pamćenja tijela, poznat iz Proustova “U traganju za izgubljenim vremenom” – napominje Biček.
U potrazi za naturščicima za glavne i sporedne uloge te statiste, početkom godine organizirane su audicije diljem Međimurja. S odzivom ljudi i velikom podrškom lokalne zajednice i Međimurske županije je, kaže, izuzetno zadovoljan. S audicijama su završili nekoliko dana prije izbijanja pandemije koronavirusa. Na sreću, no na nesreću, pandemija je zaustavila pripreme na više razina.
– U ovom trenutku nemoguće je sa sigurnošću reći kad će snimanje početi. Pogotovo zato što se u vrijeme pandemije potpuno zaustavio proces financiranja filma u Sloveniji, bez kojeg ne možemo nastaviti pripremu projekta – napominje.
Prošlu godinu obilježila mu je, veli, intenzivna suradnja s Novakom na scenariju.
– Gotovo svaki radni dan, nakon što bi njegova supruga otišla na posao i odvela djecu u vrtić, ujutro sam dolazio k njemu, a onda malo prije nego što bi se supruga vratila s djecom, odlazio. U jednom smo trenutku Kristian i ja shvatili da to možda nekome tko bi nas pratio ne bi izgledalo baš kao pisanje scenarija, hahaha. Nekoliko puta smo se baš jako nasmijali kad nam je to palo na pamet. Uz obveznu jutarnju kavu, razgovarali smo o životu općenito i polako se spuštali u dubine „Črne mati zemle“. Moram reći da je bio veliki privilegij raditi s autorom romana koji pri tome nije bio ni malo zaštitnički spram svog romana, pa smo priču mogli osvijetliti iz više različitih perspektiva i pronaći ključ za adaptaciju priče u posve novi medij. Na žalost, svaka se takva romansa završi krajem ljeta, pa smo se tako i mi morali rastati. Kristian sad priprema novi roman, a ja sam se ufurao u novu fazu rada na filmu – kaže Biček.
Ambiciozan projekt
„Črna mati zemla“ je kompleksna priča s velikom glumačkom postavom u kojoj su u glavnim ulogama djeca, pa je potrebno znatno više vremena za samo snimanje. Radnja je, osim toga, postavljena u određeno povijesno razdoblje, što sa sobom donosi velike izazove za scenografiju i kostimografiju. Već samo posljednja scena iz romana zahtijeva, ističe, izdašnu pomoć Hrvatske vojske, bez koje je tu scenu nemoguće zamisliti, a kamoli snimiti.
– Zbog svega toga proračun filma procijenjen je na više od dva milijuna eura, a prosječni hrvatski ili slovenski film ima budžet manji od milijun. Kako bismo filmski mogli ovu priču ispričati na razini koju zaslužuje, nužno je da se na projektu udruži više država. S obzirom na to da je riječ o romanu koji je nepovratno obilježio hrvatsku književnost i da sam ja kao slovenski redatelj dobio čast napraviti njegovu adaptaciju, sama se po sebi stvaraju logična rješenja. „Črna mati zemla“ može se realizirati samo uz ravnopravnu koprodukciju Hrvatske i Slovenije, u kojoj Hrvatski audiovizualni centar i Slovenski filmski centar preuzimaju većinski dio sufinanciranja. Na ovu koprodukcijsku strukturu poslije se mogu priključiti i ostale zemlje s manjinskim udjelima – razmišlja Biček.
Za razvoj scenarija i projekta zajednički su Hrvatski audiovizalni centar, Slovenski filmski center, Austrijski filmski centar, regionalni fond Re-Act i europski fond MEDIA u izdvojili 100.000 eura. Hrvatski audiovizualni centar je filmu namijenio i potporu za proizvodnju u iznosu od 550.000 eura. Hrvatski audiovizualni centar, dodaje Biček, planira i potporu za ulaganja u domaću kinematografiju iz stranih fondova u iznosu od 150.000 eura. Sad je, kaže, prvi na potezu Slovenski filmski centar s podrškom za proizvodnju koja bi trebala biti slična ukupnoj potpori projektu iz Hrvatske.
– Ovakvi velikopotezni i ambiciozni projekti kakav je „Črna mati zemla“ mogući su samo uz zajedništvo svih nas koji dijelimo isti kulturološki prostor. Vrijeme je da Slovenija i Hrvatska smisle nove modele suradnje i koprodukcije pa da zajedno izađemo na europsko tržište po uzoru na Češku i Slovačku ili Njemačku i Francusku, koje već godinama vrlo uspješno rade jednakopravne koprodukcije. Ono što mi daje dodatnu nadu u vezi s financiranjem „Črne mati zemle“ činjenica je da je, uz uspjeh knjige na domaćem i međunarodnom tržištu, i uz nove i sve popularnije načine distribucije, na primjer Netflixa, Amazona i HBO-a, projekt jako zanimljiv i privatnim investitorima i sponzorima – vjeruje Biček, koji je još na Akademiji snimio tri kratka filma. Potom je kao scenarist i redatelj snimio dugometražni film „Razredni neprijatelj“, koji je predstavio 2013. u Veneciji, i „Obitelj“, prikazan u Locarnu 2017. Kao producent ili koproducent radio je i na filmovima svojih kolega „Sretno Orlo“ (Venecija 2016), „Zimske muhe“ (Karlovy Vary 2018, Toronto 2018) i „Posljedice“ (Toronto 2018).
– Kao i sve velike ljubavi, i moja ljubav prema filmu počela je u gimnaziji. Sasvim slučajno sam se našao u recitatorskoj grupi koja je pripremala školsku proslavu i svoj dio odradio zaista dobro. Dobio sam peticu iz slovenskog jezika i pusu u obraz od učiteljice. Pod dojmom toga upisao sam se u dramsku skupinu i odmah iduće godine dobio glavnu ulogu. Tu smo predstavu odigrali šest ili sedam puta, i tad sam se stvarno zaljubio u glumu. Odlučio sam nakon dvije godine otići na prijamni na Akademiju. Tijekom ljetnih praznika upisao sam se na filmsku radionicu, na kojoj su među mentorima bili i profesionalni glumci. Mislio sam da ću od njih naučiti nešto što bi mi moglo koristiti na prijemnom za glumu, no na sreću, ili tada nesreću, ta je radionica bila namijenjena samo redateljima. Nakon prvog dana morao sam odlučiti hoću li prvi put u životu pokušati režirati i snimiti kratki film ili otići kući. Bacio sam se na glavu u vodu i nekako plivao tih tjedan dana. Na kraju je nastao solidan kratki film, pa mi je glavni mentor rekao da neka dobro razmislim o tome kamo ću na prijamni. Taj crv dvojbe, koji se tad nastanio u meni, na kraju je doveo do toga da sam odustao od glume i upisao režiju na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani – otkriva.
Kulturna politika
Kako je, zanima nas, slovenskom redatelju raditi u Hrvatskoj? U kazalištu su granice „propusnije“, pa dosta redatelja iz obje zemlje radi u gostima.
– Na filmu je to još uvijek neka egzotika iako je slovenski redatelj France Štiglic već davne 1960. snimio legendarni „Deveti krug“ koji je bio kasnije nominiran za nagradu Oscar za film na stranom jeziku. Na jesen će biti dvije godine otkako sam se preselio u Zagreb. Prije toga sam nakon studija 12 godina živio u Ljubljani. Ova promjena bila je djelomično povezana s radom na „Črna mati zemla“, no htio sam i promijeniti okruženje i dobiti neku zdravu distancu od svog plemena, da parafraziram našeg poznatog pjesnika Tomaža Šalamuna. Priznajem da je to bilo jako dobro, a prije svega nužno za moj osobni razvoj. Pitanje koje se postavlja u toj situaciji jest – kamo dalje? Ne znam još, ali znam da će odgovor stići sam od sebe kad budem spreman. Mi Slovenci i Hrvati kulturno smo i povijesno tijesno povezani, i naša bliska suradnja je nešto najprirodnije i najlogičnije. Oduvijek živimo jedni pokraj drugih, i tako će i ostati. Iz toga moramo izvući najviše što možemo. I filmska koprodukcija “Črna mati zemla” je takav primjer, da možemo svi zajedno napraviti nešto zaista veliko, što svaki za sebe ne bi nikad uspio. Drago mi je što imam taj privilegij da sam dio te priče i da ste me u Hrvatskoj primili tako otvorenih ruku – iskreno će.
Uspoređujući hrvatski i slovenski film u posljednjih 20 godina, izvlači nekoliko paralela. Dogodio se, smatra, novi val i s njime povezana nova generacija filmaša koja svoje filmove redovito predstavlja na najvećim međunarodnim festivalima.
– Njima treba omogućiti kontinuirani nastavak rada, i da pri tome razvijaju vlastitu autorsku poetiku koja će trajno obogatiti kulturnu baštinu. Mislim da je kultura još jedino bogatstvo koje je ostalo narodima na teritoriju nekadašnje zajedničke države. U Sloveniji i u Hrvatskoj se može vidjeti kako je osjetljiv ekosistem taj audiovizualni sektor u kojem se ravnoteža može jako brzo narušiti zbog nestabilnosti povezanoj s financiranjem i nedostatkom vizije. Preporod koji se dogodio u hrvatskoj kinematografiji i zapravo cijelom audiovizualnom sektoru s velikom smo pozornošću pratili i u Sloveniji, no nažalost nismo nikad uspjeli napraviti takav proboj na svjetsku pozornicu kakav je uspio hrvatskim filmašima. Da se to dogodi, moraju se poklopiti svi bitni faktori, a to su talentirani autori, snažne i relevantne teme, stabilno financiranje i jasna vizija rukovodstva filmskog centra i nacionalne televizije o tome što žele napraviti od nacionalne kinematografije. U Sloveniji se danas previše stvaralačke energije i vremena troši na stvaranje minimalnih uvjeta za rad, a ne za sam kreativni i stvaralački proces. Žao mi je što se mi filmski autori moramo čak i u intervjuima više baviti kulturnom politikom umjesto da razgovaramo o bitnim temama i različitim autorskim poetikama – ističe.
Početkom 2019. slovenski su parlamentarci izglasali odluku da se sredstva za slovenski film s pet milijuna eura postupno do 2022. povećaju na 11 milijuna. No, to je, ogorčen je, bez ikakvog objašnjenja povučeno, i to puno prije izbijanja pandemije.
– Cijeli slovenski film tako još uvijek raspolaže sredstvima koja dobiva i najveće narodno kazalište u Mariboru, koje je osim brojnih gradskih kazališta jedno od tri narodna kazališta u Sloveniji. Unatoč svemu tome, svake godine snimi se barem jedan film koji ima premijeru na jednom od najvećih svjetskih festivala. Filmske djelatnike djelomično spašavaju takozvane servisne produkcije, gdje strane produkcije dolaze na snimanje u Sloveniju zbog zanimljivih lokacija i financijske podrške države. Ako se takav trend nastavi, upropastit ćemo vlastitu autorsku kinematografiju i postati samo tehničko osoblje za strane filmove koji se snimaju kod nas – pribojava se.
Stekao prijatelje u Međimurju
Uočio je i trend da se fokus s autorskog filma prebacuje na žanrovske i filmove za mlade koji su u većoj mjeri zanimljiviji samo domaćoj publici i rijetko se uspiju predstaviti na nekom relevantom međunarodnom festivalu. Posljedice takve programske politike postat će vidljive idućih godina, kad nazočnost slovenskog filma na međunarodnom tržištu dodatno oslabi.
– Kad ugledamo vrh ove ledene sante daleko u magli, najvjerojatnije će biti prekasno za izmjenu kursa – slikovito kaže.
Zbog koronavirusa i u Sloveniji je, kaže, snimanje stalo, pa će se, po svemu sudeći, ove godine snimiti samo jedan film. Suradnju s HAVC-om opisuje kao odličnu. Prisjeća se zgode s filmskog sajma u Cannesu, gdje je u poplavi filmova i ljudi ponekad teško doći do pravog čovjeka u pravom trenutku. Šef promocije iz HAVC-a, kojeg nije ni poznavao, preporučio je njegov drugi filma “Obitelj” nekim važnim festivalskim selektorima i film je na kraju pobijedio na Tjednu kritike u Locarnu. Taj ga je potez iznenadio i oduševio. Uz “Črnu mati zemlu”, film koji nastaje u produkciji Antitalenta, HAVC je sufinancirao i kratki igrani film “Kazneni udarac”, koji će snimati ovog ljeta.
Nada se da će suradnja i ubuduće ostati na tako uspješnoj i izvrsnoj razini jer je ponovno dobio ponudu za adaptaciju jedne kultne hrvatske knjige. Je li, pitamo ga na kraju, prije nego što je pročitao roman bio u Međimurju?
– Ne. Imao sam neku svoje viđenje Međimurja na temelju onoga što smo učili u osnovnoj školi o slovenskom Prekmurju, no to su gotovo uvijek bili nekakvi stereotipi. Pravo Međimurje, dakle ljude koje tu žive, počeo sam upoznavati tijekom priprema za film. U Međimurju sam u posljednje dvije godine dobio nekoliko novih prijatelja i ta se prijateljstva dodatno produbljuju. Sretan sam jer mogu reći da imam otvorena vrata od Svetog Martina preko Mohokosa pa sve do Kotoribe. Prošli put kad sam se zaustavio u kafiću „Mali Paris“ u Svetom Martinu na Muri prijatelj Radek mi je na sav glas zapjevao divnu, ali tužnu slovensku narodnu pjesmu. Svi su zastali i slušali ga, a kad ga je uhvatila emocija i pustio suzu, svima su krenuli trnci. I onda je, za kraj, na lokalnom radiju naručio još jednu, ali malo veseliju slovensku narodnu pjesmu. Bila je to lijepa večer...
