Kazališni redatelj Lev Dodin ubraja se među najpoznatije ruske umjetnike. U petak će velikom ansambl-predstavom "Život i sudbina", nastalom po istoimenom romanu Vasilija Grossmana, u izvedbi dramskog kazališta Maly iz Sankt Peterburga u zagrebačkom HNK otvoriti Sedmi festival svjetskog kazališta.
Nedavno je sa svojim kazalištem mjesec dana gostovao u Lincoln centru u New Yorku, a još ove godine veliku mu retrospektivu priprema i Pariz. Dodin je rođen u Sibiru 1944. godine, a na čelu je kazališta Maly od 1983. godine. Veliki je ljubitelj literature.
Zbog čega ste na pozornicu odlučili postaviti opsežni roman Vasilija Grossmana "Život i sudbina" o mučnom vremenu Drugoga svjetskog rata i poraća u Sovjetskom Savezu? Glavni je razlog zbog kojeg je ovaj roman na našem repertoaru povijest, i to tragična povijest 20. stoljeća. Sada izgleda da je to i povijest ovog, 21. stoljeća. Očekivali smo mnoge hepiende u 21. stoljeću koji se nisu dogodili. Za mene kao umjetnika jedini je put pokušati ljudima reći i objasniti što se dogodilo.
Zbog toga i prikazujemo ovaj roman kako bismo pokazali da je svaki nacionalizam strašan i da je svaki totalitarizam strašan, bez obzira na to kakav slogan ili kakve parole ima. Taj problem nije samo politički i društveni, nego se tiče onog duboko ljudskog, prirodnog u čovjekovu biću koje i u strašnim okolnostima nalazi izlaz ili razlog za život. Postizanje balansa između toga predmet je istraživanja naše predstave.
Hoćete li adaptirati i koji Solženjicinov roman?
Za to je još prerano. Ne bih znao izabrati koji od njegovih velikih romana mogu adekvatno prevesti na kazališni jezik. On je veliki autor, volim njegove knjige. Kada smo radili Grossmana, studentima sam mnogo govorio i o Solženjicinu. Sljedeći će možda biti Čehov, i to "Tri sestre". Imam mnogo pitanja za Čehova. Postavljam mu pitanja i nekad mi i odgovori.
Je li "Život i sudbina" politička predstava?
Nije. To je predstava o jednoj obitelji, o privatnom životu tih ljudi koji su živjeli u vrijeme kada je povijest uništavala sve obitelji i privatne živote. To je priča o jednostavnim ljudima koji su osjećali veliku povijest i koji su je pokušali preživjeti. Intimna, vrlo osobna priča.
Kako to da predstave radite godinama?
Ovo nije prva predstava koju radim dugo godina. "Demone" Dostojevskog radio sam četiri, pet godina. To je normalan sustav rada za repertoarno kazalište. Kada imate stalne glumce, predstave na repertoaru mogu stajati godinama. Počeo sam raditi ovu predstavu s grupom mladih studenata jer sam profesor na Kazališnoj akademiji u Sankt Peterburgu.
Grupu glumaca vodim tijekom pet godina i vodim iz kroz razna djela i sustav improvizacija. Učim ih da budu glumci, umjetnici, ali i ljudska bića. Prvo čitamo knjigu po kojoj radimo predstavu. Ovu su knjigu čitali mnogo puta. Tada improviziramo po radionicama jer nije lako roman glumom predstaviti na sceni. Tada nas tema vodi u muzeje, na istraživanja, pa smo odlazili i u Sibir, gdje je bio Gulag i posjećivali male gradove gdje su živjele Staljinove žrtve, bili smo nekoliko dana u tajgi, u barakama koncentracijskih logora.
Bili smo i u Auschwitzu, gdje izvanredni ljudi čuvaju uspomenu na žrtve nacizma. Dugo radim na predstavi kako bi ti mladi ljudi shvatili razloge zbog kojih na sceni izvodimo baš to, a ne neko drugo djelo. Ne želim da na sceni ti ljudi budu samo glumci, nego ljudska bića koja shvaćaju i razumiju.
Svaka čast na takvu radu. Rezultati su zasigurno veličanstveni.