Vidi šta je lipo”, kaže, “napokon da je lipo.”
Gledam kroz prozor i vidim: stvarno je lijepo. Sunce je granulo kao diverzija od gorčine koju gutamo kroz razjareno grlo, dok se pitam kako se dogodilo to da baš ona prva prekine tišinu u koju smo uronile s tolikim prkosom. No bijela zastava ne vijori dugo. Odvraća pogled od mene čim se okrenem prema njoj; kao da me nema u toj prostoriji nabijenoj nijemom skrikom. Ljutnja se u meni gnijezdi kao prešano lišće u preuskoj vrećici. Ipak, krećemo van – prešutno, kao da slijedimo scenarij. Gospođa Kitić pere prozore. Usput kontrolira kvart. “Koji lipi dan”, kaže kad nas vidi kako izlazimo iz portuna.
Stara joj maše, potom mi kaže: “Mogla bi i ti svoje koji put oprat.” U tim trenucima mržnja se razmnaža kao buhe na psu, ali ne reagiram. Dok stupamo kao u maršu, utrkujemo se u milimetrima; čiji će korak biti dovoljno brz da odstupi od zajedničke crte, premda bez nekog velikog značaja.
Ovaj grad je prašina. Kao da nestaje, a na životu ga drži još samo mitologija. Po cesti staklo iskače posvuda, i to je za mene jedna sasvim nova tema, kojoj je tišina veći neprijatelj od bilo koje druge bitke koju sam izgubila. “Kako uopće može bit toliko stakla?”, pitam. Stara je ravnodušna. Za razliku od mene kojoj je staklo noćna mora jer mi se pas na njega porezao i previše puta, za nju je to još samo jedan iskaz mog neizlječivog ludila.
“Toliko smeća”, uporna sam, “pogledaj, mama? Je l’ vidiš ti ovo, pun mi je kurac... I te kante, di su kante? Jutros oću bacit Mundova govna, a neman di. Koji kurac ja to uopće skupljam, a, reci mi?!”
Ona kaže: “Ajde pripazi na rječnik.” Stara uvijek zna gdje leži problem, ne možeš joj umaći. Onda se opet zatvori u ljušturu po kojoj gmiže kao puž po svojoj kućici. Ne znam kako joj ne dosadi, ta dosljednost koja je drži kao glavni potporanj u bilo kojoj situaciji. Glumiti uvrijeđenost pred kojom bih se ja trebala poniziti, priznati da ima pravo bez rasprave. Čini mi se da ne postoji nijedna naša prepirka koju nismo prešutjele. Mogu lansirati misile, ali njezin oklop je svaki put sve neprobojniji. Pam pam pam, nikad ništa nismo riješile do kraja.
Pa kad mi netko kaže da ne znam razgovarati, uputim ga na nju – neka ona objasni kako me naučila gutati riječi i ne zahtijevati ono što mi treba. Ovaj put smo se posvađale jer sam rekla da želim dati otkaz. “Ko u današnje vrime daje otkaz?” I kako to obično biva, to je pokrenulo neke druge, sasvim nepovezane teme, poput one da sam na psa prebacila nedostatak ljubavi u svome jadnom životu bez muškarca.
U tišini smo stigle do rive, svaka u svome balonu koji pritišće organe, otvarajući prostor za maligne bolesti koje ćemo dočekati s iznenađenjem. Riva je prepuna, što nije nikakvo čudo u subotu ujutro. “Koji lipi dan”, čuje se po cesti kao da u Splitu većina dana nije lijepa. Sunce nam je dano kao besplatna infuzija, samo što nas pokreće u krivim smjerovima. Iako ne volim ispijati kave na rivi, danas želim biti sa starom, koliko god me ljutila. Nekad je to bio naš tjedni ritual – riva, kava, ogovaranje. U Splitu najbolje ide ogovaranje, jer materijala ima za bacanje. To je grad seljačina i učmale sredine. Grad ljenjivaca i manjka inicijative. Uspavanih ljudi koji se probude u trenutku katastrofe i zatim opet vrate na spavanje. I ja sam jedna od takvih, neću se pravdati. Lajem i lajem, a ništa zapravo ne radim. Ponavljam kao i danas, “ma ko ovo more platit.”
More je plutajuća sol koja smrdi. Nedavno su u novinama napisali da smo na različitim mjestima u centru udisali štetne plinove, čak su i datume stavili da u retrospektivi izračunamo jesmo li nastradali bez da smo toga bili svjesni. Stara se pokušala sjetiti je li tada hodala po rivi. Valjda je zaboravila da živi blizu Karepovca i da se u vrijeme ovog nenadanog neprofesionalnog čišćenja katastrofalne ekološke bombe već otrovala barem stotinu puta. Da ne dodamo stalne alarme oko nepitke vode kad god padne koja kapljica. U Splitu je sve vijest par dana – ljudi mahnito kupuju boce Jane od pet litara i govore da nas žele ubiti kao da smo u koncentracijskim logorima, a onda sve ode u zaborav. Mi smo zaboravili što znači imati glas, što me ne čudi toliko kad postanem svjesna da po pločniku hodaju muškarci čije hlače prestaju na gležnjevima, kao da je nekome u zadnjem času ponestalo materijala.
Svi su isti. Ne samo izvana, već i u glavi. Bučni u svojoj želji da sve zgrabe sebi, a istodobno umiru od straha od odgovornosti. Žive u kladarama, obitavaju na zidićima, šišaju se u istim brijačnicama. Kraj njih stoje ušminkane žene koje paradiraju da se njihove slike stave na fejsbuk. Pola njih ne radi. Pola njih ne može priuštiti robu koju nosi, ali je nosi. Slika je važna, imidž presudan. Nekad kad sjednem na kavu ujutro jer radim popodne, pitam se je li itko od tih ljudi zaposlen, ili živi poput saborskih zastupnika. Ili cijeli grad radi popodne kao ja.
“Nešto bi trebalo pokrenut u ovome gradu”, komentiram. Ja sam novi Che Guevara koji se s majica manifestira živ u tijelu jedne plavuše bez glasa.
“Pa pokreni”, kaže mi stara.
Djeca se naguravaju po pločniku, viču, pjevaju, “prazan mi stan, a nas je dvoje”. Meni je stan prazan, ali tog drugog nema.
Iako je travanj, turisti već polako pristižu. Ponudit ćemo im more i ribu i besplatno otkrivanje Dioklecijanove palače čije će fotografije ponijeti u svoju zemlju. Naguzit ćemo se do kraja i onda u Zagreb poslati zaradu, da naprave još jednu fontanu.
Pitam: “Jesi čula da su makli kafiće na Žnjanu? Sve su sravnili, je l’ se moglo to nekako drugačije napravit? Neki ljudi su navikli tamo ić.”
“Očito su krive potplatili”, kaže mama i otpija gutljaj kave. Što drugo možemo reći na tu temu osim prihvatiti korupcije? Pa se odmičemo od privatne ljutnje, prelazimo na svjetske krize. Odlazimo iz grada, preko Donalda Trumpa, sve do Sirije. Jedna žena gurka me vrećicama s pazara da se probije do slobodne stolice. “Skužaj, curo.” Nema veze. Popravljam naočale na glavi, da ne škiljim prema suncu koje peče.
“Tribala bi počet volontirat”, ubacujem. “Ili napravit neki book club... tribala bi nešto napravit, mama, nešto se triba prominit.”
Mama kima li, kima, svemu je potpora. Možda misli da samo bezveze pričam. Možda o tome uopće ne razmišlja. Obje gledamo u daljinu kako bismo mojim riječima osigurale dovoljno vremena da se rasprše u zraku. Sunčeve zrake uspavljuju, dok ispijamo kavu koja bi, ruku na srce, mogla biti puno bolja, ali ambijent je ono što se plaća. Pritisak koji je svađa ostavila na našim plućima popušta. Udišemo zrak duboko, kao da smo previše vremena provele u zatvorenom. Smijemo se, možda odveć glasno, nekoj ženi koja na glavi drži maramu kao da je hladno. I jednome dječaku koji se majci objesio za nogu, dok ga se ona pokušava otresti kao da je štakor zalutao na potpetici, ufino, jer zna da je na pozornici u koju svi bulje znatiželjno.
“Stvarno je lip dan”, zaključuje potom mama i ja se slažem. Nije to dan za probleme. A još manje za bespotrebno izazivanje sudbine.
Dobro kaže stara: “Ajde pripazi na rječnik.” jer njoj je "kurac" uvreda kao što je i nama čitateljima uvreda ova ipriča bez ikakvog sadržaja, poruke, zapleta i završetka. Ono, baš je uvreda.