Snažan dojam iznimno angažiranog izdanja Venecijanskog bijenala – kratki je rezime nakon prve šetnje njegovim 58. postavom koji se za javnost službeno otvara u subotu.
Ralph Rugoff, glavni kustos najveće međunarodne izložbe na kojoj hrvatski umjetnici redovito sudjeluju od daleke 1897. godine, kao njegovu osnovnu temu zadao je rečenicu “Živio ti meni u interesantnim vremenima”, čuvenu poštapalicu koju je 1936. izgovorio britanski ministar vanjskih poslova Sir Austen Chamberlain pozvavši se na kinesku kletvu, a referirajući se na tadašnja lutanja iz krize u krizu
. Nakon više od 80 godina, krize su prisutnije u sve većem opsegu ljudskog djelovanja pa i umjetnici koji izlažu na bijenalu svojim radovima upozoravaju na zbilju koja nam se ruši na glavu. Dovoljno je spomenuti da je jedan od eksponata metalni kostur broda koji je 2015. potonuo između Libije i Italije odnijevši u smrt 1000 izbjeglica. Rad je to kontroverznog Švicarca Christopha Büchela koji vas odmah s obale gađa u srce i dušu.
Dobro uklopljen u temu
S Rugoffovom temom sjajno korespondira i rad hrvatskog predstavnika Igora Grubića o posljedicama tranzicije naslovljen “Tragovi nestajanja (u tri čina)” koji je u srijedu uz autora i grčku kustosicu Katerinu Gregos otvorila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Grubić je na projektu radio 13 godina, a čine ga tri fotoeseja na temu promjena koje nam je donijela tranzicija, kako u industriji, načinu stanovanja i vizurama gradova tako i u ideologijama i promjenama uvjerenja. Dio postava je i Grubićev eksperimentalni 13-minutni animirani film “Kako se kalio čelik” prikazan i na zagrebačkom Animafestu.
– Moj rad prati transformaciju urbanih pejzaža te javnih i radnih prostora u našem lokalnom okruženju koji se mijenjaju pod pritiskom tranzicije, gentrifikacije. Propitujem kako kroz objektiv kamere naći, uhvatiti i sačuvati ljepotu malih stvari, malih kreativnih radnji, humanijeg odnosa čovjeka prema svome radu, jedan svijet koji nas okružuje, a čija aura polako nestaje pred nasrtajima krupnog kapitala i unificirane masovne proizvodnje – objasnio je Igor Grubić.
I doista, u bivšoj palači iz 16. st., u kojoj je smješten naš paviljon, a koja je transformacijom u skladište poprimila industrijski štih koji ovom radu pristaje, na oko 300 četvornih metara pred očima vam se otkriva i postupno nestaje svijet donedavno tako poznat da ga ranije možda nismo ni primjećivali.
Šire slike radi, prvi dio Grubićeva fotoeseja naslovljen je “Divlja kuća”. U njemu fotografski godinama prati način stanovanja u komuni zagrebačkih beskućnika na području izgradnje današnjeg rotora. Slika mjesta na kojem njihove kampere, kolibe i vrtove istiskuje konzumeristički svijet. Drugi je dio “Filigranski pločnik” u kojem prati nestajanje malih obrtnika iz centra Zagreba, Beograda, Istanbula, Skoplja... u kojima njihove radnje postaju kafići i hosteli. Treći pak dio, “Dekonstrukcija tvornice”, posveta je propasti zagrebačkih, istarskih i sisačkih tvornica. Grubićeve radove otkupio je među ostalima i londonski Tate te je sve prisutniji i poznatiji na međunarodnoj sceni.
I nije tu kraj hrvatske prisutnosti u Veneciji. Ove godine predstavlja se na bijenalu i Grad Dubrovnik koji u suradnji s gradom Venecijom jučer otvorio izložbu „Mjesto isprekidanih odlazaka“ troje dubrovačkih umjetnika Izvora Pende, Slavena Tolja i Marijane Pende. Izložba postavlja pitanja stvaranja metanarativa i metoda pripitomljavanja problema i stereotipizacije te simplificiranja kompliciranih povijesnih istina s ciljem njihove kontrole.
I općenito manipulacija povijesnim istinama, uz imigrantsku problematiku, manjak humanosti, utjecaj društvenih mreža i klimatskih promjena te rasnu problematiku, jedna je od čestih tema umjetnika u ovogodišnjem postavu.
Upečatljiv je rad Njemice Alexandre Bircken, zagrebačkoj publici poznate jer je izlagala i u MSU, čija se apokaliptična instalacija „Eskalation“ sastoji od 40 ljudskih skulptura od lateksa obješenih o strop i ljestve, a predstavlja distopijski pogled na to kako bi mogao izgledati kraj humanosti.
Atrakcija je i golemi suvremeni trojanski konj kineskog umjetnika Yin Xiuzhena u čiju unutrašnjost posjetitelji mogu ušetati. Od 1990. on skulpture radi od recikliranih materijala kako bi time ukazao na prebrz razvoj, potrošnju i globalizaciju koji definiraju Kinu nakon 1989. godine. Njegov trojanski konj u biti je avionski putnik sklupčan na sjedalu u pozi prisilnog slijetanja čime ukazuje na abnormalnost i svjetske prijetnje, a ulaskom u njegovu klaustrofobičnu unutrašnjost stječe se taj tjeskobni osjećaj sadašnjosti.
Tako su venecijanske Giardine i Arsenal, u kojima su smješteni nacionalni paviljoni, hrvatski paviljon ove je godine izdvojen u gradu, preplavili umjetnici i kustosi. Umjesto graditelja brodova koji su konkretno u Arsenalu, brodogradilištu iz 12. st. koje je na vrhuncu moći sa 16.000 brodograditelja, priča se, gradilo po ratni brod dnevno, sada šeće umjetnička elita. Sudjeluje 90 zemalja, četiri od njih prvi put – Gana, Madagaskar, Malezija i Pakistan.
Virtualna stvarnost M. Abramović
Razmjenjuju se znanja, ideje, stvaraju partnerstva, propituje zbilja, a ovogodišnja nagrada bijenala za životno djelo pripala je američkom umjetniku, performeru, esejistu i pjesniku Jimmieju Durhamu jer već 60 godina stvara duhovitu, kritičku i duboko humanu umjetnost.
Tako se za Bijenala i inače gužvovitom Venecijom u kojoj je omjer turista naspram lokalnog stanovništva 140:1, kontinuirano svake godine na ulicama čuje pitanje zašto se izložba ne preseli iz prenapučenog grada? To se, naravno, nikada neće dogoditi. Venecijanski bijenale je tradicija, prestiž i čast za one koji izlažu te doživljaj za sva čula pa se isplati potegnuti 370 km od Zagreba. Ulaznica je 25 eura, a bijenale otvoren do studenog.
Ako nekome nije ni sam bijenale dovoljan, u Veneciji se upravo otvorila i izložba virtualne stvarnosti „Rising“ Marine Abramović koja istražuje posljedice klimatskih promjena i podizanja razine mora, a traje do 6. lipnja.
