S djetetom u naručju i psom na uzici, Sidoine Letignal pokušava kupiti bočicu i mlijeko za novorođenčad u lokalnoj ljekarni, ali ljekarnici je sve to malo sumnjivo: koja bi to snaha ostavila svekru dijete na čuvanje, a da mu ne ostavi i hranu? Kad ga je ljekarnica zatražila zdravstvenu iskaznicu da zabilježi njegovo ime i adresu, Sidoine se uspaniči i pobjegne, našavši spas u podzemnoj željeznici. Ipak, spas je samo privremen, jer dijete je jako gladno i jasno mu to glasnim plačem daje do znanja. Lutajući ulicama Sidoine ugleda mladu majku kako doji bebu u malom kafiću i na um mu padne briljantna ideja: zamolit će je neka podoji i njegovu bebu. Majka, naravno, odbija, ali ostali gosti u kafiću, pogotovo zatvorski čuvar koji je oduvijek htio biti inspektor, neće pustiti Sidoinea da tek tako ode, prije nego objasni tko je i što sam s bebom radi na ulici tako kasno. A posebno im je sumnjivo što Sidoine stalno kopa po džepovima. Što to uopće ima u njima? Očekivali su štošta, ali sigurno ne cijelo brdo papirića na kojima Sidoine zapisuje stvari koje se boji da će zaboraviti. Stjeran u kut, Sidoine im pristaje ispričati priču o svojoj obitelji, o svojoj ženi Rosaliji koja je uz mnogo muke donijela na svijet njihovog jedinca Laurenta, kako žive u siromašnoj četvrti Tommettes punoj imigranata čiju je djecu njegova Rosalija godinama podučavala da bi Laurent, sada već dvadeset trogodišnji romanopisac, nastavio majčinim stopama i preuzeo obavezu opismenjavanja i integracije nefrankofonih imigranata u suradnji s društveno-kulturnim centrom svog kvarta. U centru upoznaje mladu useljenicu Maliku iz Magreba u koju se ubrzo zaljubljuje, ali kad je dovede kući predstaviti ocu i majci, situacija naglo izmakne kontroli…
Luc Brunschwig je 1994. imao dvadeset sedam godina, dvije godine karijere i prijatelja Etiennea Le Rouxa, ilustratora dječjih knjiga koji se želio baciti na crtanje stripova. On ga je zamolio da mu napiše scenarij, ali uz jedan uvjet: želi komediju. I ništa drugo. Iako baš nije pisac poznat po izazivanju salvi smijeha, Luc pristaje, ne može odoljeti izazovu. Samo, o čemu pisati? Ono što njega zanima i nasmijava je on sam. Premda mu je 27 godina, i dalje živi kod svojih roditelja i s njima ima prilično „komičan“ odnos. Stoga je predložio svom prijatelju (koji vrlo dobro poznaje njegove roditelje) da ispričaju nekoliko pričica o odnosu između oca, majke i njihova sina, umjetnika koji je zaboravio odseliti od kuće i koji je vječito razapet između svoje želje da donese vlastite odluke i svoje potpune financijske, ali i osjećajne ovisnosti o njima. Etienneu se ideja svidjela i Luc počinje pisati, no onda se sjeti jedne stvari koja njegovu majku izluđuje: pomisao da će odgajati djecu koja nisu njegova ili da će mu natovariti očinstvo koje nije njegovo. Počinje graditi priču na tome, ali stvari brzo zamru. Etienne shvaća da prelazak na strip možda ipak nije dobra ideja, Luc si govori da će komedija još malo pričekati, jer, iskreno, to nije njegov đir… I tako je sve ostalo na tome do 1999., kad Lucu umire otac. Pomalo zaboravljena priča o obiteljskoj trojci vraća mu se u misli i proganja ga. Želi je napisati, ali sad više ne kao komediju, nego kao odavanje počasti svojim roditeljima, a prije svega kao mogućnost da provede još malo vremena s tatom, razgovarajući s njim iznad rijeke smrti. Kako mu je otac bio šutljivac koji nikad nije govorio o svom djetinjstvu, o ratu, o onome što je osjećao kad su mu stradali vlastiti otac i brat, ova priča pružila je Lucu krasnu priliku da, kad već nije mogao saznati istinu, fikcijom zakrpa rupe u povijesti svoje obitelji, izmišljajući novu priču od onih nekoliko tragova koje je imao. Način da u mislima ispuni zjapeću rupu koju je on ondje ostavio. Tako je nastalo “Sjećanje u džepovima”, priča o jednoj naizgled idealnoj obitelji koja se na koncu uruši, o čovjeku koji nikad nije zapravo rekao tko je i o njegovu sinu koji odlazi u potragu za njim da bi otkrio tko mu je otac uistinu bio.
Moja mi supruga stalno predbacuje da u javnim istupima o nastanku i radu Fibre uvijek pričam jednu te istu priču, na što se ja branim da nemam baš izbora, pa ne mogu svaki put izmišljati neku drugu, njoj zanimljiviju verziju, kad postoji samo jedna. Dakle, radi mira u kući: ženo, ako ovo čitaš, preskoči sljedeći pasus. Za vas manje upućene, slijedi uobičajeni odgovor na jedno od najčešće mi postavljenih pitanja: kako biram naslove koje ću objaviti? Budući da sam nezasitni ljubitelj stripova, gutam sve što me privuče, bilo zbog autora, teme, preporuke, crteža, kolora ili malog milijuna drugih razloga. Tu, naravno, bude svega i svačega, ali relativno često dogodi mi se situacija da dok čitam (ili kad zaklopim korice) pomislim: „Ej, kako je ovo dobro!“. I to je, više-manje, to, taj moment je trenutak odluke – ako je neki naslov mene toliko oduševio, onda ga želim objaviti i podijeliti s publikom, vjerujući da će i vas jednako oduševiti kao i mene. Ponekad nam se ukusi poklope, ponekad i ne, ali ako objavim neki naslov koji publika baš i ne prihvati, barem imam satisfakciju da se meni sviđa pa ne žalim previše zbog nastalog minusa. Međutim, koliko god moj ukus bio širok i raznolik, ono što najviše volim čitati i ono što predstavlja srce i dušu Fibre su tople, intimne, gorko-slatke priče o običnim, malim ljudima s kojima se možemo poistovjetiti i njihovim običnim, malim životima u kojima možemo pronaći djelić sebe, kao u sada već kultnoj „Svagdanjoj borbi“ koja će idućeg mjeseca doživjeti svoje četvrto hrvatsko izdanje ili „Kući“ koja je upravo opet izašla iz tiska. Takve priče, osim pomisli „Ej, kako je ovo dobro!“ znaju imati i drugih nuspojava, poput poneke izdajničke suze na obrazu. A ako mene pitate, stripove koji vam izmame suzu svakako vrijedi objaviti.
I čitati.
