Intrigantni dramski ciklus “Ljudi od voska” koji je i dalje na repertoaru Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dobio je i nastavak. U biblioteci Mansioni koju objavljuje Hrvatski centar ITI objavljen je Matišićev ciklus “Moji tužni monstrumi” s podnaslovom “dramski dnevnik”. Dramatičar ga je posvetio “ženi Mariji i našoj djeci”, a na kazališnoj pozornici trebao bi biti praizveden sljedeće godine, i to na sceni zagrebačke Gavelle.
Ciklus je sastavljen od četiri kraće drame čiji je glavni, a samim tim i povezujući lik Mate, dramski pisac i glazbenik. A taj fikcijski Mate doista ima brojne sličnosti s likom stvarnog pisca i glazbenika Mate Matišića i njegovom biografijom, baš kao što je to bio slučaj i u “Ljudima od voska” koji su praizvedeni na samom kraju 2016. godine i postali jedna od nagrađivanijih predstava zagrebačkog HNK.
Doduše, dramski pisac i glazbenik u “Ljudima od voska” zvao se Viktor, a u “Mojim tužnim monstrumima” Viktora je zamijenio Mate. A Mate je dramatičar koji se nakon što je njegova drama izvedena u kazalištu mora suočiti s gledateljima koji su se identificirali s fikcijskim likovima, i to svaki iz svog razloga. Mati je pomalo puna kapa i novinara koji ga stalno papagajski pitaju ista pitanja o tome koliko autobiografskog ima u njegovim dramama, je li baš on pisac Viktor iz drame, što je u toj drami istina, a što fikcija, gdje su granice između literature i stvarnosti...
U prvoj drami novog Matišićeva ciklusa, nazvanoj “Gledaj me u oči”, pred piščev stan dolazi nepoznata žena koja je uvjerena da je očnom operacijom baš njoj ugrađena rožnica psihijatrice Jasne iz autorove ranije drame “Ispod perike”. Žena se zove Lidija i uvjerena je da je zbog navodne ugradnje psihijatričine rožnice postala njena inkarnacija pa od pisca posvojitelja želi informacije o svojoj posvojenoj kćeri...
Druga drama novog ciklusa “Mi tu” (naziv je parafraza svjetskog pokreta MeToo) radnju iz zagrebačke ušminkane urbane džungle vraća u mitske Ričice, na tamošnje groblje na koje Mate dolazi kako bi kupio grob novcem od filmskog honorara. Na opskurnom groblju razgovara s britkom Slavom, udovicom hrvatskog branitelja koja mu u par rečenica dočarava otužnu situaciju u poslijeratnom graničnom mjestu koje krije strašne ratne tajne. A jedna od najvećih i najtužnijih tajni je dječji bijeli lijes s natpisom Mala Ljilja, i to baš iz Slavine grobnice. U drami “Mi tu” Matišić je opet u ulozi beskompromisnog pisca koji svojim literarnim skalpelom duboko zarezuje u ljudske nagone za osvećivanjem i stjecanjem bogatstava, ali i u prirodni nagon za elementarnim preživljavanjem u doba koje nikako nije bilo naklonjeno naštrebanom humanizmu.
“Autogram za Milicu” treća je drama u kojoj dramski lik Mate sa suprugom odlazi u Beograd gdje mu u Beogradskom dramskom pozorištu pripremaju premijeru starog teksta. I ta beogradska epizoda (slična postoji i u “Ljudima od voska”) odjek je davnašnjeg beogradskog gostovanja kada je sada već ugledni dramatičar bio član popularnog jugoslavenskog benda koji je žario i palio po koncertnim dvoranama cijele zemlje, a mladi glazbenik nije imao problema u osvajanju zaljubljenih djevojaka iz Beograda, grada u kojem je HNK izveo i “Ljude od voska” pa su muževi i u Beogradu počeli preispitivati svoje supruge jesu li se u mladim danima okušale u krevetu s dečkima iz zagrebačkog benda nakon koncerta na stadionu Partizana...
Četvrta priča “Kolumna mrtvog djeteta” bavi se novinarskim ucjenjivanjem posvojitelja djece, dakle medijskim reketom kojem kumuje i korupcija unutar sustava socijalne skrbi. I ta priča ima tragičan kraj, baš kao što ima i tragične likove. I u njoj je lik pisca koji se sustavno proteže kroz cijeli ciklus dramatično ogoljen, na neki način i ponižen, izbačen pred masu bez prava na dostojanstvenu obranu svojih, više ili manje plemenitih postupaka. I “Moji tužni monstrumi” dokazuju Matišića kao legitimnog nasljednika jednog Držića ili Brešana koji je u svom pisanju čak i radikalniji od velikih prethodnika i klasika hrvatske dramske književnosti.
A kada je najavljivao praizvedbu “Ljudi od voska”, Mate Matišić u Večernjem je listu izjavio da u toj drami proziva samog sebe. “Danas u Hrvatskoj svi žele biti moralne vertikale. Svako malo netko s televizije i novina docira. E sada ja sebe kao nekakvu moralnu vertikalu dovodim u pitanje. Da bih mogao govoriti o drugima, moram nešto reći i o sebi, dakle o svojoj manje poznatoj i uvjetno rečeno, mračnoj strani. Bez uvida u sebe, ne može se imati ni uvid izvan sebe.”
I ta je izjava odlična preporuka za čitanje (a onda i gledanje) Matišića.
