Bio je uvjeren da će ovo biti još jedna ugodna večer. Naručio je večeru, pečena krilca s umakom od soje s povrćem sa žara. Ona tako najviše voli. Sigurno će se Ana razveseliti. Znam da je umorna i gladna. Svaki dan obavlja važne poslove. Ode rano, a kasno se vraća.
Devetnaest je sati. Zvono na vratima ga je trgnulo, kao da ga je netko uplašio. To je sigurno Ana, javila je da dolazi uskoro. Možda je dostava. Nije bilo ono što je očekivao, Na vratima je stajao čovjek u bijelom mantilu s crnim ovratnikom. Na glavi je imao slamnati šešir. Upitao ga je: “Što želite?”
– Tražim Martu.
– Ovdje ne živi Marta.
Vratio se u kuhinju. Odlučio je postaviti stol. Prvo stolnjak s ljubičicama. Potražio je tanjure i beštek koji su zajedno kupili u Pragu prošle godine. Tada je Ana bila sretna i opuštena. Potražio je salvete, no nije ih našao, teško se on snalazi u kuhinji. Otvorio je ormar, gdje su stajali sol, papar i drugi začini. Rukom je zapeo, sve se srušilo i palo na pod. Sagnuo se, počeo kupiti, no nešto je nepoznato primijetio. Bila je to bočica na kojoj je nešto pisalo, nije razumio. Ionako sada nema vremena istraživati što je u bočici. Vratio ju je.
Opet zvono na vratima. Nasmijao se, u mislima je vidio Anu. Skoro je potrčao prema vratima. Otvorio je brzo.
– Dobra večer, trebam Ivana. Žena se širokim osmijehom i velikim očima stajala je kao kip. Nasmijala se.
– Ovdje ne živi Ivan i nikad nije živio.
Drsko je zatvorio vrata, nije želio razgovarati s nepoznatom ženom.
Opet se vratio k stolu. Samo da stavi živi cvijet koji je večeras kupio Ani za godišnjicu braka. Voljela je bijele orhideje, već ih ima nekoliko. Ova je s tri grane puna cvjetova.
Ponovo je popravljao tanjure, koji su blistali na večernjem svjetlu crvene noćne lampe koja je obasjavala prozor i bijelu zavjesu. Samo u određenim danima palio je lampu, smatrao je da ona ima posebno mjesto u njihovu životu. Uspomena na ljetovanje u Zadru s Anom. Tako je bila sretna kad joj ju je kupio, smijala se i plesala po trgovini. Svi su je gledali i po njihovim pogledima se vidjelo čuđenje i smijeh. Jedna je žena rekla – pa ona je pijana. Kako je tada bila sretna, a njemu je samo to bilo važno.
Vidjeti u njenim zelenim očima zvjezdice, to je bilo nešto najneobičnije na njenom licu... Nitko to nikad nije vidio osim njega. Koji privilegij!
Pogledao je na sat. Već je bilo sedam sati i trideset minuta. Nije se brinuo. Znala je Ana kasniti jedan i više sati. Posao, rokovi, pa dogovori sa šefovima
Sjeo je na stolicu, nije palio televizor, želio je u tišini razmišljati o Ani i njihovoj prošlosti, o životu koji su mirno živjeli. Samo su im nedostajala djeca. Navikli su se živjeti i bez toga. Jedno su drugom bili prijatelj, ljubavnik i terapeut. KAD BI BILO TEŠKO JEDNOM, ONAJ DRUGI JE SNAGOM LJUBAVI SPAŠAVAO DRUGOG. Tako su se nizale godine.
Probudio ga je signal mobitela. Podsjetio ga da mora popiti svojih pet tabletica. Za njega dragocjenih, ne bi drugačije zaspao. Došao je do kreveta, legao u stvarima. Samo još da poljubi sliku Ane i da joj kaže volim te. Tako to čini godinu dana otkad je njegova Ana umrla.
Mara Čović profesorica je pedagogije i sociologije. Živi i radi u Županji. Predstavlja se novom formom short short story – kratkom kratkom pričom, vrlo popularnom u Americi.
Bio je on, znam ja, zviznuo ju on da vidi sve zvjezdice, vido bočicu, vrati ju natrag, etc. Nalopatano zbrda zdola, ko šiša vremena, lica. Fabula dozlaboga dosadna.