Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Starost

12.08.2017.
u 18:07

Kratka priča 'Ranko Marinković' zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Janja i Josip se poznaju više od pedeset godina. Prije par godina su proslavili zlatni pir. U mirovini su već skoro dvadeset godina. Nisu zadovoljni iznosom svojih mirovina. Kao prosvjetni djelatnici su zaslužili više. Krhkog su zdravlja i u poodmakloj starosti pa puno novca troše na lijekove. Josip se ne usudi više voziti auto. Odlučili su auto prodati kako bi dobili nešto dodatnih sredstava. Josip nije mogao ni zamisliti kako će jednom doći vrijeme da on neće uspjeti, iz prve, parkirati auto na parkirnom mjestu. Dapače, sada se umori motanjem volana, parkirajući auto, pa namješta auto iz više kutova ne bi li uspješnije parkirao. No osjećaj orijentacije ga izdaje, kao i refleksi, pa mu, nerijetko, ljudi trube da se skloni s ceste jer, po shvaćanju mlađih ljudi, Josip vozi previše sporo.

Uvijek sam se čudio ženama kako im treba aerodromski prostor za parkirati auto, a sad je i meni potreban isti takav prostor, rekao je Josip Janji dok su ručali za stolom. Uvijek si se prije ljutio na žene koje sporo voze, a sad i tebi sviraju dok voziš, dodala je Janja. Da, tek ih sad razumijem. Nije strah od vožnje jedini strah koji Josip ima. Ima i strah od poštara koji im donosi mirovinu. Naime, taj poštar je bivši Josipov đak i ljut je na njega što mu je davao jedinice u školi. Da mi ti nisi davao jedinice, ja sad ne bih bio poštar, bio bih nešto više, rekao mu je nedavno taj čovjek pri uručivanju mirovine. Josip je pomislio kako je možda bolje tako jer poštar ima duplo veću plaću od nastavnika. Nije mu to rekao. Nije mu smio ništa reći. Strahovao je da ga još i ne udari, jer dovoljna bi bila i snaga običnog vjetra pa da Josip postane nestabilan na nogama, a ne sila ovoga čovjeka, u najboljim godinama, koji je imao nervozne pokrete dok je govorio i mrzovoljno lice. Inače, Janja i Josip, u posljednje vrijeme, nerado otvaraju vrata bilo komu tko je nepoznat, a nepoznati ljudi, pretežito, zvone na vratima. To su prosjaci ili Jehovini svjedoci ili neki koji pitaju stanuje li određena osoba u njihovoj zgradi. Zapravo, ne znaju oni tko sve može pozvoniti na vrata; mogu i lopovi i ubojice. Zbog toga oni više nikom nepoznatom ne otvaraju jer se boje za vlastite živote. Sva njihova rodbina i prijatelji su umrli, tako da su Janja i Josip ostali sami. Djece nisu ni imali. Imaju nećake u inozemstvu, ali s njima nemaju nikakvog kontakta. Jedina poznata osoba koja zvoni na njihova vrata je poštar, i, jednom godišnje, za blagoslov kuća, župnik.

Raspravljaju o tomu treba li ovomu poštaru otvarati vrata jer su ga se počeli bojati. Možda je bolja opcija da dobivaju mirovinu preko računa banke, iako Janja i Josip nerado odlaze u grad jer im odlazak do grada stvara dodatni napor. Svoje račune na banci su ugasili kad su počeli primati mirovinu preko pošte. Nikakve ušteđevine nisu ni imali. No, ako bude potrebno, otvorit će opet svoje račune na banci. Do banke se trebaju voziti taksijem jer banka nije blizu njihove zgrade. Janja smatra kako će imati manje neugodnosti tako nego što ih imaju s tim poštarom. Umore se njih dvoje dok prijeđu preko stana nekoliko puta. Toliko su stari i iznemogli. Odlazak u grad, i za jedno i drugo, predstavlja pravi pothvat. No, najveći od svih strahova, koje imaju, je strah od smrti, i to više od smrti bračnog partnera nego od vlastite. Jedno od njih dvoje će, jednom, morati nastaviti živjeti samo, i ta ih spoznaja plaši. Usamljenost im se čini gora od smrti. Stalno mole za sretnu smrt, da ne bude patnje. Dok su bili mlađi, molili su za puno drugih stvari. Sada samo za sretnu smrt. Josip misli kako tamo vani ima puno takvih ljudi kao što je ovaj poštar koji samo čekaju da mu se osvete za sve one jedinice što im je podijelio tijekom svoje nastavničke karijere. Nije sad siguran je li podijelio puno jedinica ili nije, ali neki se strah uvukao u njega glede te problematike, pa je i Janju upitao boji li se, možda, i ona osvete zbog jedinica koje je davala svojoj djeci. Janja, ili je bila hrabrija od njega, ili se tom problematikom nije previše opterećivala, rekla je kako se nikoga ne boji jer je, po njezinom mišljenju, uvijek pravedno postupala.

I ja sam pravedno postupao, rekao je Josip, ali se zbog te pravde, upravo, i bojim; i tko mi jamči da neću sjesti u neki taksi koji vozi neki moj bivši đak nezadovoljan svojim životom pa mi onda stvarati probleme iste kao i ovaj poštar. To je manje izgledno, uzvratila je Janja, napominjući kako taksijem idu i do liječnika i ljekarne. Da, ali ne moramo još i u banku. Josip je uvijek imao neku averziju prema banci. On nije nikada slovio kao strog nastavnik. Dapače, slovio je kao drag i pristupačan čovjek, uvijek spreman pomoći ako nekom đaku određena materija nije išla od ruke. Jedino kad neki đak, uistinu, nije htio naučiti određeno gradivo, onda mu je bio prisiljen dati jedinicu. Nije bilo puno takvih, sjeća se Josip, no sasvim dovoljno da mu zagorčuju život ako hoće. Možda se prije dvadeset godina Josip ne bi uopće osvrtao na tu problematiku, ali što je stariji, to mu se čini sve strašnije i strašnije. Dane su Janja i Josip provodili u razmišljanju koji im je bolji način primanja mirovina. Sva sreća pa se pošta nalazi blizu njihove zgrade. Tako nisu bili prisiljeni uzimati taksi kad krenu na poštu plaćati račune, no nikada ne znaju koga mogu očekivati i tamo na šalteru za plaćanje. Možda opet nekog svog bivšeg đaka. Mjesec dana je brzo prošlo i opet je došlo vrijeme primanja mirovine. Čim su začuli zvono na vratima, znali su kako se radi o poštaru. Josipu se nisu otvarala vrata, ali morao je. Kad je otvorio, vidio je nekog drugog poštara kako mu iz torbice vadi mirovinu. Kad ga je upitao gdje je prijašnji poštar, ovaj je odgovorio kako je dobio premještaj na drugo radno mjesto u pošti. Samo da nije na šalteru za plaćanje računa, pomislio je Josip.

Odmah je upitao poštara u koju je osnovnu školu išao. Kad je rekao kako je išao u neku drugu osnovnu školu, u kojoj Janja ni Josip nisu predavali, Josip se odmah obradovao i ostavio mu je napojnicu veću nego ijednom konobaru u životu. Taj su se dan Janja i Josip počastili naručivši pizzu telefonom i, iz nekog razloga se, uopće, nisu bojali da bi im dostavljač pizze mogao biti neki njihov bivši đak. 

Krunoslav Šetka rođen je 1971. u Konjicu. Do sada je objavio zbirku pjesama Nemoj, pjesniče (2008.) i dramski roman Jazz roman (2009.). Objavljivao je u časopisima Osvit, Motrišta, Mogućnosti, Riječ, Tema, Afirmator, Prozaonline… Dobitnik je prve nagrade za najbolju kratku dramu iz BiH na natječaju Naš čovjek u Herceg Novom 2007.godine (Ulomak iz Jazz romana) te treća nagrade Mate Raos za najbolju neobjavljenu kratku priču na natječaju Matice hrvatske ogranak Vrgorac 2011. godine (priča Sarajevski nokturno). Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Komentara 1

SM
stari_mačak
10:57 13.08.2017.

Josip i Janja su stari. Jako su stari. Josip i Janja se boje poštara. Poštar je Josipov bivši učenik. Josip i Janja ne vole banke.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije