Zadnji bečki dani Sigmunda Freuda, oni u kojima i on sam dobro zna da mora pobjeći pred nacistima, ali da tamo kamo odlazi mora i – šutjeti. U paklu, naime, ostaje gotovo cijela njegova obitelj, a svi će skončati u koncentracijskim logorima. I dok nadobudni Nacist vršlja po njegovu domu, odvodi kćer Annu na ispitivanje, kroz prozor dolazi Neznanac. Tu počinje filozofska rasprava o Bogu, onom Bogu koji je stvorio ljude da čine zlo, onom istom koji ne čini ništa kada to zlo dosegne nevjerojatne razmjere.
To je priča drame “Posjetitelj” Erica-Emmanuela Schmitta koju je beogradski Atelje 212/Teatar u podrumu tri večeri zaredom igrao na sceni Vidre. Tekst je sjajan i na životu ga drže dva glavna junaka: Vojislav Brajović kao Freud i Dragan Nikolić kao Bog. Predstava je to stara gotovo deset godina (iz sezone 2004./2005.), za današnje pojmove definitivno pomalo staromodan teatar. Istinski je naporno gledati Boga kako nestaje iza zavjesa i nema tog glumačkog umijeća koje će pokriti takva brzopotezna rješenja. Redateljica Ljiljana Tordorović sav prostor ostavlja glumcima (tu su još i Anđelika Simić i Branislav Trifunović) i kao da o temi ona sama nema što reći.
