Danas strahuje da bi taj stari obrt u Italiji, zemlji koja je na kraju 17. stoljeća izmislila klavir, mogao potpuno nestati.
"Sve je stalo, nema koncerata, nema kontakata s glazbenicima. Bez vladine pomoći moja profesija možda neće dočekati kraj pandemije", kaže Borgato, danas 58-godišnjak.
U njegovoj kući u Borgu Venetu, pokraj Padove, sve odiše klasikom. Verdijevo poprsje i Beethovenov portret tik su uz koncertne postere iz milanske La Scale. Na kraju sobe je 'doppio Borgato', impozantan spoj dvaju velikih klavira.
U blizini je i posljednji dodatak njegovoj proizvodnoj zbirci, koji je 2017. predstavio kao "najduži koncertni klavir u svijetu" jer je s 3,33 metra otprilike pola metra dulji od standardnog.
Borgato i supruga Paola, koja je zadužena za mehaniku svakog instrumenta, grade maksimalno dva klavira godišnje. Pomaže im samo jedan zaposlenik.
"Nitko u Italiji, a kamoli u svijetu ne radi koncertne klavire ručno kao mi", kaže Borgato. "Ali s ovom pandemijom ljudi dobro promisle prije nego što ulože u kupnju klavira".
Cijena jednog Borgata varira od 291.000 do 486.000 eura, bez poreza, ovisno o modelu. Za svaki treba oko 1850 radnih sati.
Kupci su većinom iz inozemstva, Švicarske, Francuske, Njemačke, Austrije, ali i iz Kine. Većinom su to pijanisti, ali ima i onih koji ulažu u instrument kao umjetničko djelo.
Paola (55) priznaje da se teško oprašta s ručno izrađenim klavirima. "U svakom instrumentu lijep je dio naših života". Njezin suprug tvrdi da Italija ne priznaje dovoljno umjetnost izrade glasovira iako je to zemlja u kojoj je Bartolomeo Cristofori izmislio taj instrument 1698. godine.
Diljem Europe nestale su male tvornice klavira nauštrb velikih, a njih su, pak, progutali azijski divovi.
Austrijski proizvođač Boesendorfer, na primjer, u vlasništvu je Yamahe od 2008. dok je njemački Schimmel prodao većinski udio kineskom Pearl Riveru prije pet godina.
Borgato u svojoj radionici pažljivo mjeri, reže, oblikuje i lijepi svaki dio, od rezonatora od crvene smreke do vrhova batića od filca merino vune.
Nakon što je počeo karijeru kao 'klavirštimer' 1983., on i njegova supruga proputovali su svijet kako bi posjetili muzeje glazbenih instrumenata i proučili povijest klavira.
Borgato se 1985. u svom Renaultu 4 odvezao do Berlina i prvi put obišao tvornicu klavira - Bechsteinovu. U Njemačkoj je našao i nadahnuće za svoj prvi klavir nakon što je posjetio Beethovenovu rodnu kuću u Bonnu.
Po uzoru na zadnji primjerak klavira velikoga njemačkog skladatelja izgradio je klavir s četiri žice za visoke note, umjesto standardne tri.
Francuski virtuoz Jean Guillou 1991. predstavio je Borgatov novi klavir u pariškoj crkvi svetog Eustahija rekavši da se radi o "djelu mladoga genijalnog graditelja".
Od tada su slavni pijanisti poput Radua Lupua, Vladimra Aškenazija ili Jeromea Rosea izvodili recitale na njegovim klavirima.
Ako su koncerti u pandemiji prestali, profesionalno snimanje nije. Talijanski pijanist Francesco Libetta lani je snimio svih 35 Beethovenih sonata na Borgatu, opisavši zvuk 3,33 metra dugog klavira "očaravajuće lijepim".
"Glasovir je golem, ali zvuk koji odašilje je vrlo mekan, delikatan i omogućuje vrlo lagan prijelaz s pianissima do fortissima", rekao je Libetta.
"To je poput velikog glumca koji govori šaptom, a u zadnjim redu teatra ga savršeno čuju".
Jedna lijepa romantična pričica, i ok što se romantike tiče, ali kao i sa svime, tako i s ovime, ručne manufakture idu u zaborav i pomirimo se s time. Nitko danas više žito ne kosi srpom ili kosom, to su stvari prošlosti. Nitko mi ne može reći da je kruh napravljen od žita koje je pokošeno srpom finiji od onog napravljenog od žita koje je vršeno kombajnom. Isto vrijedi i za klavire, nije taj klavir koji lik radi ručno bolji od Yamahinog zato što je daske on rezao ručno, a u Yamahi CNC stroj. Tempi pasati