Nestaje, veliš?! Da ne povjeruješ! … Vlasta, što se uistinu zbiva?“ Irina se sablaznila čim sam napomenula o čemu želim s njom uz redovnu kavu petkom; kada sam pak izgovorila prve dugo pripremane rečenice, pogledala me s nevjericom i čuđenjem, uvjerena da govorim o tuđem doživljaju.
“Ma, i meni su bile nevjerojatne priče o nestajanju nekoga iz nečijeg života… toliko da bih, čim bi netko započeo takvu, spontano oglušila kao kada mjesečari na garažnim televizijama prodaju nebuloze o teorijama zavjere i vladavini ljudi-guštera. Nikad mi i nitko nije nestao – do Igora, hoću reći: ostali su u sjećanjima, poput ličinki kornjaša što neumorno svrdlaju deblo, i oni za koje sam itekako zažalila što sam ih uopće srela. Da, stara, bile su mi bezvezne te sage o iščeznućima do trena kad sam spoznala: Igor se gubi iz moga života, hlapi ne ostavljajući traga ni nalik onome što ostaje za kapljicom vode na kristalu čaše. Što me gledaš tako čudno?“
„Pa… zbunjena sam. Igor, hej?! A kako te to gledam?“
„Nekako između empatije i zabrinutosti: ne znaš bi me predala u ruke psihijatru. Ponajviše sažaljivo… a nemoj, nema razloga. Osobito za drugo.“
„Ma… pričaj, rastereti se.“
„Prvo sam zamijetila da nestaju njegove naoko nevažne stvari: počelo je s ribolovnom opremom i rekvizitima za druge razbibrige što ih je nekoć otkrivao… baveći se prvih mjeseci njima fanatično, da bi ih ubrzo napuštao kao dijete razočarano izostankom čarolije. Valjda ih sprema u auto, pomislila sam – da mu se nađu pri ruci, iskrsne li zgoda. Ali, ništa nisam rekla; odavno smo nas dvoje zašli u stanje u kojem i bezazlena iskra munjevito prerasta u razoran požar… a jednakom progresijom dozrijevala mi je i averzija spram takve piromanije. Odšutjela sam pražnjenje garderobnih ormara, ladica i polica s rubljem, pleteninom, čarapama… Svašta mi se motalo po glavi: stvara mjesta za novo pa se lišava demodiranog, nosi u Crveni križ ili Caritas, dijeli prijateljima. Jednom, gledajući Ubojstva u Midsomeru, bljesnulo mi da se odseljava ljubavnici.
„Igor?! Čuj, stara…“, Irina je prasnula u sarkastičan cerek.
„Glupo, znam… i meni je bilo da se nasmijem, ma nisam. Popratila sam bijeg njegovih cipela, knjiga, stolnog računala, dijela slika, malobrojnih memorabilija iz radne sobe… ne samo bez riječi, nego i dobro pazeći da mi se ne omakne promjena maske na licu premazanom svim nijansama nezainteresiranosti, od površna nemara do teške dosade. Nije mi teško bilo prigušiti uzbuđenje – sve rjeđe išta obavlja od kuće: ured mu je tri četvrtine doma.“
„Svaka ti čast… ja bih popizdila već nad prvim znacima. I?“
„I…? Što i?!“ uspjela me zbuniti – nisam znala je li joj do nastavka izvješća ili je zanimaju moji odgovori na muževljevo naprasno izmještenje.
„Pa, kvragu… valjda ti je pao na pamet nekakav uzrok, barem povod.“
„Nije! Noćima sam premotavala naše filmove, danima pokušavala u sve oskudnijoj komunikaciji posljednjih godina prepoznati bilo što nalik razlogu, otponcu… ništa. Kao da je čovjek s kojim sam provela četiri desetljeća, podigla dvoje djece, kupila stan i sagradila vikendicu, proputovala pola Europe… iz posve nejasna razloga podvukao crtu, vidio strašan deficit na svojoj strani našega bračnog knjigovodstva, pa zaključio da će biti najbolje za sve ako ništa ne kaže, nikome ne objasni… nego samo zbriše. Iščili kao oni Francuzi koji u nedjeljno jutro odu do kioska po cigarete, a policija ih, ako ikad i uopće, nađe godinama kasnije u Gvajani, Novoj Kaledoniji… s novim identitetom, ženom, imenom.“
„Strašno,“ moja prijateljica zamjetno je napuštala amfiteatar sablazni u smjeru izlaza za nuždu – prema potpunoj nedoumici. „I što ćeš sad?“
„Mislila sam da ćeš mi ti to reći.“
„Ja? Bez iskustva makar djelomice slične vrste…“
„Baš zato. Bizaran slučaj uvijek je jasniji neopterećenima,“ promrsila sam bezbojno, ne vjerujući više ni sebi, a još manje ženi u koje je empatija bujala samo na prst do ruba, nikada tako da prekipi i opeče je po znatiželjnim prstima.
* * *
„Prijatelju… jebatga – u takvim stvarima, bojim se da ti ničija riječ ne može pomoći. Samo…“ Dubravko je uzletio za pobjeglim ostatkom rečenice i ostao lebdjeti daleko za nedostignutim njim.
„Sve bih razumio, čovječe: nema braka kôga nije zadesio zamor materijala… ali da bi Vlasta već više od osam godina živjela i zatajenim, nikome od nas u obitelji poznatim životom… pa još tako jebeno dokumentiranim – hej!? Znaš me, nisam sklon naglim gestama, itekako sam razmišljao i razmislio… mikroskopom tražio pukotine u našim razdobljima, svemu što smo zajedno stvarali, kako smo se odnosili jednom prema drugom… što smo jedno drugome bili. I, što je najgore od svega, uopće se ne mogu sjetiti da je moglo biti nekakve oseke u našim emocijama koja bi je potakla na takav iskorak, još manje domislio koji se to kurac morao zbiti 23. travnja 2009. da je ona mogla osjetiti potrebu za romantičnom večerom s tim nekim Lovrom…“
„Kako znaš datum?“
„Piše na računu. Vodio ju je Gabreku. Sve važne datume te njihove veze, romanse, koja je li materina!… sve njihove odlaske u kazalište, na koncerte, po izletištima… i do Praga, Beča i Venecije su stigli – sve sam saznao po sačuvanim kartama, ulaznicama, potvrdama o plaćenoj cestarini, uredno složenim između mahom bezveznih suvenira, kamenčića s egzotičnih plaža, trica i kučina, jelovnika… u toj jebenoj škrinjici, jebenoj kapsuli s jebenom specijalkom njezine jebene romanse s muškarcem kôga je skrila kao zmija noge,“ nije to bilo pričanje koje razbremenjuje, ispovijed koja bi preselila u literaturu ono što me zgromilo u perfidnoj arhiviranosti.
„Pa, kakva je… ta jebena škrinjica?“ Dubravko se povlačio promašenim primjedbama.
„Suvenir, replika mornarske… kinesko smeće. Nema brave, zatvara se… poklopac se zaglavljuje kad se zaklopi, a oslobađa pritiskom na zmaja u intarziji od sedefa. Ali, čovječe… stao je unutra cijeli njihov tajni svijet, ne sumnjam – i njegove nekome zatajene godine.“
„Kako si…?“
„Slučajno, kao što je takvo nešto jedino i moguće: tražio prastari kazetni diktafon na kojem sam pohranio predavanja iz sredine osamdesetih.“
Zašutjeli smo obojica; nije više bilo pojedinosti moje priče koja bi mu pomogla da mi pomogne – meni se nije htjelo razglabati, njemu još manje slušati.
„I… što ćeš?“ Omaklo se u šutnju mukliju od one u Areni nakon rock-koncerta.
„Već jesam… uglavnom. Iseljavam se, omnia mea odnosim u vikendicu. Zima je, neće tamo nitko do proljeća… preselit ću se, osposobiti je za stanovanje. Kad utrpam u auto posljednje do čega mi je stalo, samo ću otići kao oni Francuzi koji u nedjeljno jutro odu do kioska po cigarete, a policija ih, ako ikad i uopće, pronađe u Gvajani, Novoj Kaledoniji… s tim što meni ne trebaju novi identitet, žena, ime.“
„Ooo… jebemliteživote! Vlasta?! Čovječe, ne ide mi u glavu. Ne bi li joj ipak rekao zašto ideš?“
„Vidiš li svrhe u tome? Neka njoj samo jebivjetra iz mornarske kištre… zatajenog do kraja.“
* * *
„Irina… neugodno mi je, ali molim te dođi po onu škrinjicu. Znaš, kako je navalio pretraživati sve zakutke… imam dojam: u potrazi za građom samoga sebe, onoga koji me napušta, da se rekonstruira na drugome mjestu – bojim se da je ne nađe. Kako bih mu objasnila da je tvoja?“
„Ma, da… svakako! Zapravo nikako.“
Jedina jedina sitnica, sitna nelogičnost koju pažljiv čitatelj ne može sebi objasniti ne može umanjiti neospornu kvalitetu ove priče. Odlično napisana, stilski i zanatski, s izvrsnom idejom i epilogom - to je, dragi moji, kratka priča. Jedna od možda pet ili šest vrlo kvalitetnih. A ona sitnica? Pa jebeno se nikako ne može zaključiti: kako je iz svih onih jebenih potvrda i računa u jebenoj škrinjici Igor saznao da se radi baš o nekom jebenom Lovri? Ali, kao što sam napisao, dragi Stjepo, za ovako dobru priču, to je potpuno nebitno :)