Ljudsko razumijevanje rata, osim onih koji su ga osobno doživjeli, uglavnom se svodi na priče koje do javnosti dolaze od vojnika i ratnih izvjestitelja. Tim poimanjem dominiraju borbene scene obojene u tamne boje, priče muškaraca, ratnika, žrtve su često nijeme. Suprotno tome, snimkom od koje staje dah, iz posljednje bolnice u istočnom Alepu, svojim potresnim dokumentarcem “Za Samu”, danas 29-godišnja mlada žena Waad al-Kateab ispričala je svijetu priču o sirijskom ratu očima majke. Priču čiji su heroji obični ljudi koji riskiraju sve ne bi li jednom živjeli oslobođeni tiranije, liječnici koji rade pod paljbom za spas drugih, učitelji koji školuju djecu u podzemnim učionicama dok vani padaju bombe, djeca koja su naučila ne plakati i kad im roditelji umiru da ih nitko ne bi čuo. Ispričala je priču o krajnjoj brutalnosti, ali i o beskrajnoj nadi, na premijeri filma u Cannesu zaradila šestominutne stajaće ovacije i postala simbol snage neke buduće Sirije i ljudske izdržljivosti i hrabrosti općenito. Zasluženo se zato nalazi na popisima osoba koje su obilježile ovu nimalo laku 2020. godinu, pa tako i u ovom našem izboru.
“Za Samu”, film koji smo gledali i u selekciji ovogodišnjeg Zagreb DOX-a, prvi je dokumentarni film građanke-novinarke Waad al-Kateab (u pitanju je pseudonim, pravo ime i prezime krije ne bi li zaštitila svoju obitelj), a film posvećuje svojoj u ratu rođenoj kćeri Sami uz poruku: “Želim da jednog dana shvatiš zašto smo tvoj otac i ja donijeli odluke koje smo donijeli i za što se borimo”. Jednostavnom digitalnom kamerom Waad dokumentira sirijski ustanak protiv Assada u pobunjeničkoj utvrdi Alepu, od početka do prisilne evakuacije krajem 2016. Mnogo se toga dogodilo u tih pet godina: revolucija puna nade ugušena je, grad je pod opsadom i izvrgnut stalnom bombardiranju. Kamerom iz ruke Waad bilježi rat u svim njegovim mučnim detaljima, ponekad i sama jedva izvlačeći živu glavu. Njezin suprug Hamza radi kao liječnik u jednoj od nekolicine preostalih bolnica u gradu, u kojoj i sama živi s tek rođenom kćeri, pa posljedice rata gleda iz prve ruke, a usred stravične ratne stvarnosti i gledatelji s njom strepe za budućnost njezina djeteta. Kontrapunkt brutalnosti njezin je nježan odnos s djetetom, kojem pokušava stvoriti dojam normalnosti u kaosu koji je okružuje. Nakon Cannesa film se, apsolutno opravdano, našao i u ovogodišnjoj utrci za Oscar u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarca. Izmakao mu je, ali osvojio je europski Oscar i ušao u povijest kao prvi dokumentarac nominiran za čak četiri BAFTA-e. I prije filma “Za Samu”, kojim je svijetu dala nov pogled na sukob u Siriji, Waad Al-Kateab od 2016. dokumentirala je sukobe u svojoj zemlji i nizom filmova naslovljenih “Inside Aleppo” ostvarila gotovo pola milijarde pregleda na internetu i osvojila 24 nagrade, uključujući i Emmy 2016. za najbolje novinarsko izvještavanje. S obitelji je iz Alepa evakuirana 21. prosinca 2016. Upravo je njen suprug Hamza bio osoba koja je preko UN-a tada primila poruku Assadovih ruskih saveznika u kojoj se svima koji žele preživjeti savjetuje da odu u progonstvo. U tim trenucima ona snima i svoje posljednje kadrove u Siriji i pita kćer hoće li im ikada oprostiti što su na kraju ipak otišli jer to im nikada nije bila namjera.
Danas Waad Al-Kateab živi u Londonu i radi kao novinarka za Channel 4 News, a u Englesku je “Siriju ponijela sa sobom” na desetak hard diskova s kojih je u startu skinula oko 300 sati sirovog materijala. Uz pomoć nezavisnog britanskog dokumentarista Edwarda Wattsa trebale su dvije godine da napravi 95-minutni dokumentarac kojim je dotakla svijet.
“Snimala sam sve, našu realnost, svjetlo i tamu, život i smrt”, objasnila je u rijetkim istupima britanskim medijima, pa nastavila: “Te snimke moj su dokaz onoga što se doista dogodilo i odlučila sam to ispričati svijetu.” No prva, testna verzija filma koju su pokazali petnaestorici svojih prijatelja i kolega pokazala se preteškom. Vidjevši snimke hrpe mrtve djece napuštene u bolnici, rukama su zakrivali oči i prestajali gledati, autorica je shvatila da neke scene stradanja naprosto mora izostaviti. Od tada se vodila logikom da je istina da su u sukobu živote izgubile stotine tisuća ljudi, da je desetak milijuna Sirijaca protjerano iz zemlje i da svjetska publika mora toga postati svjesna, ali da se pri tome mora sačuvati osobni dignitet žrtava. Snimati je počela kao 19-godišnja studentica ekonomije koja sudjeluje u buntu protiv režima. Liječnik i aktivist Hamza, njen budući suprug, tada joj je prijatelj koji, opisuje ona, ima poseban dar da se uz njega uvijek osjeća sigurnom. Na snimkama ćemo ga kasnije vidjeti kao apsolutnog heroja koji sa svojim desetkovanim timom liječnika ljudima daje nadu i u posljednjim tjednima obrane prije nego što će napustiti Siriju, u 20 dana u nemogućim uvjetima izvodi 890 operacija i zaprima 6000 ranjenika. Tih godina sukoba, snimanje je, otkrila je Waad Al-Kateab, bilo razlog njena ostanka i opstanka.
“Da su me ubili, iza sebe bih ostavila važan dokument. To nije bio događaj koji sam novinarski došla pokriti. To je bio moj život, to su bili i jesu moji ljudi. Za mnoge od tih ljudi upravo je kamera tih dana bila pojam nade. Ona je prenosila priče, poput one kada su u bolnicu donijeli trudnu ženu bez svijesti i radost svih nas kad je njeno tek rođeno dijete nakon reanimacije prodisalo i proplakalo. Taj plač bio je samo jedno od niza čuda kojima smo tih godina svjedočili, znak pobjede nad Assadom i znak budućeg života za koji se vrijedi boriti.” Proći će još godine dok ona kojoj je primarno film namijenjen, Sama, bude dovoljno odrasla da sve poveže u cjelinu, iako joj se već u filmu majka, dok su doslovno okružene ljudskom krvlju po hodnicima, podovima, zidovima bolnice, nježno obraća šapćući: “Sama, znam da shvaćaš što se događa. Vidim strah u tvojim očima. Nikad nisi plakala kao normalna beba. To mi slama srce.”
Kada su napustili Siriju, djevojčica se noću nastavila buditi vrišteći. Cijela obitelj primala je stručnu pomoć, sada su bolje. Suprug Hamza ide na doktorat iz javnog zdravstva i ambicija mu je provesti reformu UN-a i Svjetske zdravstvene organizacije na području njihova djelovanja u ratom zahvaćenim teritorijima. Film je prikazan i u UN-u i na nedavnom brifingu u britanskoj misiji uz nazočne veleposlanike. Al-Kateab od ničega ne strahuje, ne strahuje čak ni za svoj život, već kaže: “Mogla sam biti ubijena i u Siriji prije četiri godine. Smrt je bila blizu, opipljiva, svaki dan oko nas. Živjeli smo svaku minutu kao da nam je posljednja. I upravo to je ono što daje snagu i ovom filmu. Kada vas okružuje smrt, život je jeftin, ali postaje silno važan. Ljudi u Engleskoj nisu svjesni vrijednosti života. Nisu svjesni vrijednosti minuta. Ako u nečemu uživaš, radi to. Ako nekoga voliš, reci mu to odmah jer život nestaje u sekundi. Svijet je postao mračno mjesto i svi pomalo zapadamo u apatiju i imamo dojam da se ništa neće promijeniti. No dok je pojedinaca koji se ne predaju, stvari će se mijenjati i bit će pravde. Ja znam da ću se nastaviti boriti, počela sam to u Siriji i nastavljam neovisno o posljedicama”, kaže Waad Al-Kateab, koja trenutačno vodi kampanju “Action For Sama”, kojom širi svijest o patnjama ljudi koji žive u ratu.
