Cijeli bi kršćanski svijet bio uvrijeđen da je Friedrich Nietzsche svojemu slavnom filozofskom djelu dao naslov “Tako je govorio Isus”. Na sličan način mene jako uznemirava što je njemački filozof svoje riječi stavio u usta Zaratustri, s čijim drevnim učenjem Nietzscheove filozofske ideje nemaju baš puno veze. Tako mi je u razgovoru koji smo jednog nedavnog vrelog ljetnog poslijepodneva vodili u Milni na otoku Braču govorio iransko-austrijski dirigent i skladatelj Alexander Rahbari objašnjavajući zašto se odlučio skladati “pravog Zaratustru” i veliku peterostavačnu simfonijsku poemu, koja bi ove jeseni trebala imati svjetsku praizvedbu u Zagrebu, posvetiti hrvatskom narodu.
Rahbari je rođen 1948. godine u Teheranu, gdje je na Nacionalnom konzervatoriju završio studij violine i kompozicije, nakon čega je, kao stipendist iranskog Ministarstva kulture, nastavio studij kompozicije i dirigiranja u Beču kod Gottfrieda von Einema, Hansa Swarovskog i Karla Österreichera. Nakon povratka u domovinu 1973. godine postao je jedna od vodećih ličnosti iranskoga glazbenog života. Malo prije Iranske revolucije 1977. godine osvojio je prvu nagradu na prestižnom natjecanju mladih dirigenata u francuskom gradu Besançonu, što mu je olakšalo ostanak u Europi i označilo početak sjajne međunarodne karijere. Godinu dana poslije osvojio je srebrnu medalju Ženevskog međunarodnog dirigentskog natjecanja, a 1979. Herbert von Karajan ga poziva da nastupi s Berlinskom filharmonijom te ga uzima za svog asistenta na Salzburškom uskrsnom festivalu 1980. godine.
Istodobno Rahbari u Njemačkoj objavljuje i svoje prve ploče dirigirajući vlastite skladbe i djela najvećih iranskih skladatelja 20. stoljeća. Prvi kontakt i suradnju s orkestrom Zagrebačke filharmonije maestro Rahbari imao je u drugoj polovici 1980-ih godina i dobro se sjeća kako su nakon koncerta on i slavni violist Gérard Caussé bili pozvani na druženje na kojem je prvi put čuo za teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Tih mu je godina, kaže, prvi put pristupila i skupina glazbenika iz orkestra s pitanjem je li zainteresiran za mjesto šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije i snimanja s njima, ali ih je odbio. Upravo u to vrijeme, 1988. godine, Rahbari je počeo svoju dugu, uspješnu i vrlo plodnu suradnju s Orkestrom Flamanskog radija (poslije Bruxelleske filharmonije) kojem je bio šef-dirigent do 1996. godine.
Tek nakon završetka tog angažmana 1998. dolazi na mjesto šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, ali dvije godine poslije s njega iznenada i naglo odlazi protestirajući zbog loše kulturne politike i slabih uvjeta rada te premalih plaća glazbenika u orkestru. Međutim, u proteklih dvadeset godina, otkako je posljednji put nastupio pred Zagrebačkom filharmonijom u Zagrebu (prije nekoliko godina dirigirao je našem orkestru na Ljubljanskom festivalu), veze maestra Rahbarija s Hrvatskom postale su još snažnije i životne. Violinistica Zagrebačke filharmonije, Zagrepčanka Paula Poklepović, postala mu je supruga, a već 2003. godine su, tada već s malom bebom, prvi put zajedno došli na Brač provesti godišnji odmor u kući Paulina oca i djeda. Od tada svakog ljeta obvezno barem dva tjedna provode u Milni. Tamo su najprije dolazili iz španjolske Malage, gdje je maestro Rahbari svoju silnu energiju ugradio u podizanje kvalitete i reputacije tamošnjega filharmonijskog orkestra, a potom iz Oberstinkenbrunna, malog sela sjeverno od Beča nadomak granice s Češkom, gdje je višestruko nadareni dirigent ponajviše vlastitim rukama veliko seosko imanje pretvorio u dom koji više podsjeća na 1001 noć nego na Donju Austriju.
Bez obzira na to što su navikli na veliki životni prostor usred širokih ravnih polja, sve četvero djece, a potvrđuju to najbolje sjaj i radost u njihovim očima, uživaju u uskim uličicama Milne i ne baš prostranom stanu u obiteljskoj kući podijeljenoj na tri djela. Glavni je razlog to što sada već sedamnaestogodišnji Aryan Pavao, godinu dana mlađa Marym Magdalena, dvanaestogodišnji Rey Alexander i najmlađa devetogodišnja Roya Katarina znaju da ih u Milni svakog ljeta željno čekaju njihovi hrvatski rođaci. Uostalom, i oni su svi i austrijski i hrvatski državljani i stoga svoje najnovije veliko djelo, posvećujući ga hrvatskom narodu, njihov otac posvećuje i njima. U novoj koncertnoj sezoni Zagrebačka filharmonija obilježava 150 godina kontinuiranog orkestralnog muziciranja u Zagrebu iz kojeg je potekla i tim povodom u goste je pozvano i nekoliko bivših šefova-dirigenata. Među njima je i Rahbari, koji se nakon dvadeset godina vraća s darom, svojom novom, vrlo zanimljivom, istodobno modernom i orijentalno-arhaičnom, a u svakom slučaju silno uzbudljivom i efektnom skladbom koja bi mogla biti znatan doprinos i novom izlasku i afirmaciji našega prvog orkestra na međunarodnoj sceni.
Nema sumnje da će “novi Zaratustra”, kao djelo iranskog skladatelja koje se pjeva na Zaratustrinu jeziku, farsiju, izazvati pozornost gdje god se pojavi. Usto, čak i ako bi sam koncert, zakazan u Plavom ciklusu filharmonijske sezone 23. listopada, zbog protupandemijskih mjera i obnove Lisinskog nakon potresa došao u pitanje, to ne bi trebala biti zapreka da se Rahbarijev “Zarathustra Spitama” ne snimi. (Spitama je ime velike obitelji iz koje je prorok potekao.) Za projekt je angažiran i Komorni zbor Ivan Filipović, čiji je dirigent Goran Jerković već upoznat s partiturom, a u tijeku je i proces pribavljanja hrvatske vize za mladoga iranskog tenora Rezu Fekrija Kenazeha. Maestro Rahbari snimio je i izdao u svojoj dugoj karijeri više od 250 albuma, a objavljivanje “Zarathustre Spitame” već je dogovoreno s Naxosom, jednom od najvećih svjetskih diskografskih kuća koja je u skorije vrijeme među svoja izdanja uvrstila i dva albuma s prethodnih osam simfonijskih poema iz Rahbarijeva ciklusa “My Mother Persia”. Za snimku prve skladbe tog ciklusa, koja pod naslovom “Nohe-khan” u formi violinskog koncerta odaje počast tradiciji islamskog obrednog pjevanja, laskave ocjene dobila je i Paula Rahbari kao solistica.
Zaratustra (Zoroaster), odnosno Zartoš, kako se njegovo ime izgovara na farsiju, bio je iranski propovjednik i prorok iz sedmog ili šestog stoljeća prije Krista. Rahbari je tekst svoje poeme probrao iz Aveste, svete knjige zoroastrizma koja govori o dobru i zlu i čije su temeljne zapovijedi “misli dobro, govori dobro i radi dobro” poslije reciklirale sve tri velike monoteističke religije. Te su zapovijedi bile dio i Rahbarijeva odgoja i baština su njegove obitelji. Premda u iranskom gradu Jazdu još postoji zorasterski hram s vječnom vatrom koja gori već stoljećima, zoroastrizam kao organizirana religija praktički više i ne postoji. Stoga, kako kaže Rahbari, nema ni neprijatelja jer ne pretendira ni na kakvu svjetovnu moć ili propisivanje bilo kome kako da živi. Zato ni njegovo nezadovoljstvo načinom na koji je Zaratustrino učenje (zlo) upotrijebio Nietzsche nipošto nije ni nalik bijesu zbog “blasfemija” kakav zna obuzeti islamske ili kršćanske fundamentaliste.
– S kompozicijom “Also sprach Zarathustra” Richarda Strussa upoznao sam se još kao tinejdžer i zaljubio se u tu partituru, zbog čega sam se počeo baviti i idejama koje stoje iza te glazbe. No, ubrzo sam shvatio da u njima nema ničega od prave ljepote našeg izvornog perzijskog Zaratustre i njegova učenja i da milijuni ljudi vjerojatno pogrešno misle da je to naš perzijski Zaratustra. Ipak, zbog značaja dvojice velikih ljudi, Nietzschea i Straussa, nisam se usuđivao pomisliti na uglazbljivanje izvornih Zaratustrinih riječi. Sve do 2018. kada sam, na poticaj mladog iranskog skladatelja Barbada Bayata Dostuma, počeo proučavati te tekstove i na kraju napisao simfoniju utemeljenu na perzijskoj glazbi i drevnim izrekama. A kada je djelo bilo gotovo, odlučio sam ga darovati hrvatskom narodu koji se voli hvalisati svojim iranskim podrijetlom. U toj me je odluci ohrabrila i činjenica da su svi Hrvati u mojoj obitelji, moja supruga i moje četvero djece, oduševljeno pozdravili tu moju odluku – govorio mi je maestro Rahbari u Milni te dodao kako mu je osobito drago što se sve događa u godini 150. godišnjice Zagrebačke filharmonije, koja mu je zauvijek ostala jedan od najdražih orkestara.
S maestrom Rahbarijem nisam samo razgovarao nego sam i “pročitao” partituru slušajući kompjutorsku snimku. Čak i nesavršena digitalna simulacija slušatelja uvuče u bogatstvo zborskog i orkestralnog sloga i silno nadahnuće. A solo dionica tenora, koji predstavlja glas samog Zaratustre, najbolji je odraz Rahbarijeva skladateljskog creda: “Ja ne komponiram vertikalno, nego horizontalno. Ljudski je pjev temelj svega, a bogatstvo nastaje u kontrapunktu s drugim glasovima koji ga ponavljaju, razvijaju i obogaćuju”. Biti na svjetskoj praizvedbi “Zarathustre Spitame” bit će povlastica i radost. • Piše Branimir Pofuk branimir.pofuk@vecernji.net
