U srijedu navečer premijerno je prikazan novi povijesno-dokumentarni film Božidara Domagoja Burića “Doba uskoka” u produkciji Hrvatske radiotelevizije. Unatoč nezgodnom terminu u vrijeme odlučujuće utakmice Dinama za ostanak u Europi, dvorana za prikazivanje u Hotelu Esplanade gdje se održava NEM Zagreb, događaj koji okuplja utjecajne ljude televizijskog biznisa, bila je vrlo solidno popunjena te je nakon uvodnog obraćanja ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića i najavnog spota te kuće prvi put prikazan film na kojem je Burić radio posljednje četiri godine.
– Iako sam povjesničar, moram priznati kako o uskocima nisam znao previše pa sam se istraživanju njihova doba doista posvetio. Četiri godine proteklo je od prve ideje o snimanju, na samu produkciju potrošeno je dvije i pol godine. Ovo što ste vidjeli večeras cjelovečernji je film, ali ste isto tako vidjeli da je podijeljen u četiri poglavlja. Ona će, svako za sebe, biti epizode četverodijelne serije. Kada će se film ili serija prikazati, bolje od mene znaju na HRT-u, no vjerujem da će to biti uskoro iako ovo što ste vidjeli traži još neke manje dorade – rekao je Burić u razgovoru nakon prikazivanja svojeg novog uratka koji je nazvao umjetničko-dokumentarnim. Takvi su, uostalom, bili i njegovi raniji serijali “Republika” i “Hrvatski kraljevi” koji su iznimno dobro primljeni i vani te su rado gledani unatoč domaćoj skepsi na koju je Burić i podsjetio.
No povijest se dobro prodaje, znamo to mi u pisanim medijima, a shvatio je to i on. A ta povijest ne mora biti ona oko koje se ovih dana stalno lome koplja, nego može biti slavnija, srednjovjekovna, upravo poput one u Dobu uskoka. U usporedbi s prva dva serijala, iskorak je i više nego vidljiv. Uz primjese duhovitosti koja je nekoliko puta i više nego parodirana, primjerice, odmah na početku se odvija scena na mletačkom brodu u kojem lik glasom koji doista podsjeća na Brandova Vita Corleonea kaže kolegi na talijanskom: “Čuvaj se senjske ruke.” I odmah slijedi pojava Amara Bukvića koji u ulozi znamenitog uskoka Juraja Lučića poznatijeg kao Juriša Hajduk, viče: “Kakav dan za zaj…..i Mlečiće!”
U te dvije scene zapravo je sažet lajtmotiv povijesti senjskih uskoka za koje je teško procijeniti jesu li bili opasniji za Turke ili Veneciju, odnosno Mletke. “Doba uskoka” produkcijski je vrlo intrigantan proizvod s rijetko viđenim mišungom računalne grafike, igranih dijelova, dokumentarističke naracije koju izgovaraju Mario Anduš, glumci u ulogama uskrslih utjecajnika tog doba ili netko od uvaženih profesorica i profesora s Oxforda, Cambridgea, Sorbonne ili zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Među njima su, primjerice, Wendy Bracewell s londonskog University Collegea koja je još 1993. godine napisala knjigu o uskocima, a koja je jedno od najkvalitetnijih izdanja o Hrvatskoj u razdoblju srednjeg vijeka.
Našeg cijenjenog povjesničara prof. Nevena Budaka vjerojatno i ne treba posebno spominjati. Već pojava ovako ozbiljnog stranog znanstvenog kadra jasno nameće zaključak kako bi HRT želio da “Doba uskoka” postane još jedan uspješan izvozni proizvod. Zbog još jedne razlike u odnosu na prijašnje serijale, tako bi doista moglo i biti. U “Dobu uskoka”, naime, podosta je eksplicitnih scena.
Ovoliki broj odsječenih glava bio bi ozbiljan pothvat i za nekoliko filmova o samurajima, no Burić za to ima objašnjenje.
– Volim prikazivati stvari što autentičnijima, onakvima kakve su doista bile, a to jest bilo takvo doba. Osim toga, ako ne ostavite utisak na gledatelja i na šokantan način, onda se suočavate s vjerojatnošću da će upamtiti vrlo malo od ostatka filma.
Logika je to kojom se vodi povjesničar, ujedno i uspješan autor dokumentaraca, pa i glazbe.
Pomak je vrlo vidljiv i u efektima koje su radili neki od najvećih stručnjaka u tom području, među kojima ima i onih koji su radili na filmovima poput “Gospodara prstenova”. Učešće računalne grafike, osim u svrhu što boljeg dočaravanja većih srednjovjekovnih bitaka turske i kršćanskih vojski, bio je potreban i zato što autentična kulisa Senja zapravo ne postoji.
Grad je, naime, temeljito razrušen u Drugom svjetskom ratu tako da su se morale potražiti druge lokacije koje bi adekvatno mogle simulirati onodobni život u Senju. Jedna autentična lokacija koja igra ključnu ulogu u “Dobu uskoka” je utvrda Klis. Burić nas podsjeća na činjenicu da je preteča gerilskog ratovanja kakvim su se koristili uskoci nastala zapravo u Klisu, a potekla upravo iz glave legendarnog kapetana Petra Kružića kojeg tumači Milan Pleština. Osim što će još jednom opisati sudbinu zapovjednika utvrde koja je Turcima odolijevala 20 godina, Burić istražuje i podrijetlo uskoka.
A ono je upravo onakvo takvo kakvo bismo i očekivali od skupine bandita koji od pljačke više vole jedino obračun s Turcima uime kršćanstva. Upravo je Senj, kaže Burić, ishodište gledanja na Hrvatsku kao na predziđe kršćanstva. Ne bježi se tu ni od nekih povijesnih kontroverzija poput one da Osmansko Carstvo zapravo nije bilo tako agresivno prema drugim religijama kao kršćanstvo, pa je najlakše bilo usvojiti Kružićevu doktrinu prema kojoj je svatko tko je ostao s druge strane granice jednostavno Turčin, bez obzira na vjeru. Međutim, više od općih povijesnih okolnosti intrigantnije su priče o uskocima izvučene iz različitih povijesnih arhiva. Recimo, priča o tome kako su uskoci "otimali" žene po dalmatinskim otocima pod mletačkom vlašću i činili ih budućim suprugama. A zapravo se radilo o vještoj manipulaciji, pri čemu je fingirana otmica bila opravdanje roditeljima pred Mlečanima kojima je trebalo objasniti zašto su kćeri puštali da odu k senjskim razbojnicima. Ima tu i priča koje daju čvrsti temelj legendi o uskočkoj vojnoj domišljatosti kojom su uspjeli nadmudrivati zapovjednike mletačke flote opremljene teško naoružanim galijama. Manje je, ipak, poznato da su uskoci, iako odmetnici, imali svoj kodeks po kojemu su živjeli i borili se. Tako onome tko im se jednom pridružio natrag više nije bilo. Ili ostaješ ili će stradati cijela obitelj. Zanimljivi detalji daju dodatan šarm Burićevu filmu i budućoj seriji. Pa se tako u jednoj sceni prikazuje dolazak uskoka u Vatikan, a dominira prizor još nezavršene bazilike svetog Petra.
– Taj detalj apsolutno odgovara točnom vremenu u kojem se taj događaj odvija. Bazilika je u tom trenutku izgledala baš tako – uvjerava nas Božidar Domagoj Burić. Spomenuo je autor “Doba uskoka” i to da uvijek nastoji pronaći poveznicu s modernim vremenima. Kako je predbožićno vrijeme, povukao je paralelu s današnjom šoping-groznicom i vremenom uskoka, odnosno načinom na koji su svoje blagdanske trpeze popunjavali senjski gusari.
A to je, dakako, pljačka uz vraćanje dijela ukradene stoke njezinim vlasnicima za odgovarajuću nadoknadu. Ne zna svatko da su dva grada na obali imala snažan utjecaj na uskoke i njihovu sudbinu. Dubrovnik im je, recimo, bio neprijatelj, a taj je animozitet trajao još dugo nakon što su u najjužnijem našem gradu pogubljeni neki uskočki vođe. Drugi je Rovinj, tada pod mletačkom vlašću, koji su uskoci u svojem najvećem pohodu temeljito opljačkali odnijevši 400.000 dukata, čija bi se vrijednost danas mjerila u milijunima eura. No to će označiti i skori kraj uskoka kojima više nije pomagala ni prevrtljiva i korupciji sklona habsburška vlast pod čijom je kontrolom Senj formalno bio. “Doba uskoka” zanimljiva je i privlačna storija o nekadašnjem strahu i trepetu Jadrana koja senjske gerilce i gusare prikazuje na objektivan način – i kao heroje, ali i kao buntovnike koji su teško priznavali bilo koji autoritet, osim, naravno, svojega.
Šteta da i Senjani nisu obnovili tradiciju veslarica kao i Neretljani. Pokrenite se već jednom.