Sandokanova kći unovčila je nagradu za najbolju fotografiju, investirala u neplaćeni odmor i s najboljom prijateljicom odletjela u Chicago. Ondje su unajmile automobil, sjurile se niz Route 66, ljuto se zakrvile u Joplinu, nakon čega je Sandokanova kći prebacila kofer u autobus, okrenula broj za koji se klela da ga je potopila na dno septičke jame bivšega života i odvezla se davnoj ljubavi u Kaliforniju. Otamo, počela je slati ta pisma, između ostalih i Sandokanu. Posve iskreno, Sandokan nije znao što bi s tim. Pisma su govorila o njegovoj kćeri, ali na način koji nije bio nimalo umirujući. Dalo se iščitati da je na samom rubu nekakve prekretnice, ili loma, ili propasti, ili novoga rođenja, a sudeći po Sandokanovim proračunima, u četrdeset i drugoj bilo je malo prekasno, malo preneizvjesno za to. On sam tih je dana proživljavao jedno od svojih najcrnjih i najplodnijih ljeta. Planeti odgovorni za novac, ljubav, posao i sreću bili su u krivoj kući, čitavom kvartu koji se sastojao od krivih kuća, ali ona u koju se smjestila kreativnost, znao je pomisliti, upravo je dobila raskošni penthouse s bazenom na krovu.
Završavao je, naime, svoju knjigu aforizama, možda i maksima, vjerojatno i kratkih priča; mali florilegij sedam desetljeća Sandokanovih sjećanja i promišljanja na temu ljudi, svijeta i života. A taj život, u kojemu su ga inače do sita naguravali i vukli, sad se odjednom činio pun smisla i poruka koje je dužan prenijeti. Knjiga je bila njegov portret i oporuka, krunski dokaz da je cijeli svoj vijek postojao onako kako ga drugi nisu vidjeli i – zašto ne? - dokaz da su sve vidjeli krivo. Što ga je podsjetilo na nju. U drugom pismu Sandokanove kćeri bilo je samo nekoliko redaka: želi da je napokon vide i čuju. S tim ciljem, njezina ju je davna ljubav spojila s alternativnom psihoterapeutkinjom iz Norveške s kojom Sandokanova kći sada dvaput tjedno razgovara preko Skypea. Sandokan to nije mogao zamisliti. Ni što je alternativna psihoterapija, ni kako te itko može doista vidjeti preko ekrana, a pogotovo psihijatar bez ordinacije i poštenog kauča? Na tren mu je palo na pamet da joj umjesto pisma pošalje rukopis svoje knjige, ali na kraju to ipak nije učinio. Točnije, napisao joj je mail ohrabrujućeg tona, s tek nekoliko probranih maksima. Jedino što je htio bilo je da Sandokanova kći zna da je on tu, za nju; kad god ga i ako ga ikad bude trebala. Nije mu odgovorila, ali nije joj zamjerio. Imala je ostatak života da shvati.
Negdje baš u to doba nazvao ga je sin, mlađi brat Sandokanove kćeri. Izokola, onim svojim svećeničkim tonom, obavijestio ga je da mu je kći u Kaliforniji otrčala polumaraton, na vrat tetovirala pticu i preostalo vrijeme u Americi odlučila provesti po hostelima, snimajući mobitelom i pišući neku vrst scenarija, za što – od njega se nije dalo saznati. Natuknuo je da možda ne bi bilo loše da je nazove, da bi možda razgovor s njom… a Sandokan se i ovaj put morao zapitati odakle se u njegovu obitelj prošvercao taj lažno obzirni, savršeno funkcionalni gen, koji je sve pokušavao izgladiti i poravnati, sve zaobliti do neprepoznatljivosti? Zapisao je natuknice za priču: Sandokan koji je kroz život išao onako kako je išao, a nazovi-normalni su mu sudili. I njegov vlastiti sin, koji sad, eto, bez kompleksa zabija za protivnički tim.
Sve bi ga to brinulo da je dopustio da ga brine. Ali nije. Imao je on svoje načine, svoje saveznike. Od svih ponajprije Sandokanova psa, koji je, uz knjigu, u posljednjih nekoliko godina bio središte njegova dana. Sandokan nije bježao od toga: sa psima i knjigama slagao se bolje nego s ljudima. A među ljude ubrajao je i svoju djecu. Zašto ne? Nema tu nikakve romantike. Ljubav roditelja i djece, cijela ta ideja obitelji, veća od života, a manja od nekoliko kvadrata naslijeđene šupe – ima li perverznijeg, pogubnijeg mita? Roditeljstvo u prirodi, ženke koje požrtvovno brane svoje mladunce i mužjaci koji eliminiraju tuđe – za sve to: kapa do poda – ali ono ‘volim te’ koje se trži kao stambeni kredit u SAD-u prije recesije, ona hiperinflacija emocija… Puna su ih usta svima, a kada ih treba dokazati… Ukratko: njegova djeca živjela su svoje živote, a on se nije mogao niti trebao baviti njima. U knjizi to nije zapisao, ali hoće: krajnje je vrijeme da se i on napokon malo posveti sebi.
Ali posljednje što je u cijeloj toj situaciji očekivao bio je poziv majke Sandokanove kćeri. Preko telefona zvučala je vedro i poletno, i Sandokan je znao da je nešto muči. U svom trećem životu otvorila je računovodstveni ured, smršavjela i zaboravila sve što je bila – sve, pomislio je ne bez zlobe, osim starih tikova koje je poznavao. U restoranu uz rijeku najprije su razgovarali o njegovu psu, pa o njezinom poslu, pa o njegovoj knjizi, pa o njezinim putovanjima, i na kraju – o njoj, zajedničkoj im Sandokanovoj kćeri. Njegova bivša iz torbe je izvadila veliku žutu kuvertu, prislonila je na prsa, a onda mu je pružila puna strepnje, kao nespoznatljivi artefakt iz svemira. Unutra su bile fotografije. Na njima Sandokan je vidio ljude u zalogajnicama, benzinske crpke noću, nasmrt pregažene zvijeri, jednu crnu, na suncu sklupčanu mačku i nečije ruke. „Bez pisma, riječi, ičega.“ rekla je majka Sandokanove kćeri i počela čupkati pramen obojene kose. „Htjela sam nazvati, pozvati je da dođe, ali... ne znam kako, što sve ovo znači?“ Pogledala ga je i Sandokanu se na tren učini kako negdje duboko, ispod te maske koju joj je navuklo vrijeme, vidi onu istu osobu u koju se jednom, koju bi jednom, možda…
Na kraju balade, to mu je poslijepodne pokazalo da razvod od te žene nije bio slučajan. Epizodi uz rijeku posvetio je nekoliko grozničavih stranica, odlučan da ih ugura u završnu verziju, pa makar knjiga čekala dovijeka. Gorko se nasmijao sam sebi. Najprije je pola sata tješiš i pomažeš joj da stvari stavi u perspektivu, a onda ti ona spomene mail u kojemu joj norveška psihoterapeutkinja povjerava da se, eto, preko Skypea zaljubila u Sandokanovu kćer i usput je optužuje za sve što je kao majka napravila ili propustila napraviti. Grižnja savjesti, dakle; jedino o tome je riječ! Zato se toliko bojimo djece, jer mislimo da nam sude! Dok još nisu ništa, a mogla bi postati sve – tad ih pokazujemo svijetu, tad se ponosimo! Ali čim se pretvore u sebe, jesu li išta osim podsjetnici na to kako smo i kada griješili? Naravno, Sandokan je govorio o majci Sandokanove kćeri, on sam nikakvu grižnju savjesti osjećao nije. Zapravo, baš je odlučio izbaciti je iz života, njih obje, i po mogućnosti zauvijek! Ako se dovoljno odmakneš, podvukao je, sve postaje manje i jednostavnije. Od toga dana Sandokan nije otvarao pisma, nije ih pisao, a ni dobivao. Sandokanova kći natjecala se u Milijunašu, dala krv, snimila film i kandidirala se za lokalne izbore. Sandokanova kći preplivala je La Manche. Zvala se Ana. Anin desetogodišnji sin svirao je harmoniku i za nju je mobitelom snimio kratku kompoziciju, koja se Ani učinila prelijepom i neopisivo tužnom. O čemu je govorila ta skladba? Što je na nju trebala odgovoriti? Nije se mogla odlučiti pa mu je poslala SMS o Kanalu i moru i brodovima i vjetru i jednom galebu koji joj se naročito svidio. Anin sin nije joj otpisao. On je samo htio da ga čuje, da ga posluša.
Roman Simić rođen je 1972. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Urednik je književnog časopisa Relations i umjetnički direktor Festivala europske kratke priče. Kao prozni pisac uvršten je u više antologija i pregleda hrvatske proze, a priče su mu prevođene na desetak jezika. Knjiga “Nahrani me” prevedena je na španjolski, njemački i rumunjski jezik, njome je osvojio nagradu Kiklop za najbolje domaće književno djelo 2012., dok mu je za jednu od priča iz te zbirke dodijeljena nagrada Večernjeg lista Ranko Marinković. Godine 2015. na engleskom je objavljen izbor iz njegovih priča pod naslovom “A Frame For the Family Lion”. Zaposlen je kao urednik u izdavačkoj kući Fraktura.
Priči bi se svakako moglo zamjeriti što je “toTaLly RanDom”, iako je dobro napisana, ali kraj koji je trebao podići cijelu priču je ispao nekako zbrljan i zbrzan.