Punih šezdeset godina nakon smrti, ime Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske i ne samo hrvatske novinarke, ali i plodne književnice, ne sam da nije zaboravljeno nego je prisutnije nego ikada prije. Otkada je 30. studenog 1957. njezino mrtvo tijelo pronađeno u stanu na Dolcu, legenda o najčitanijoj hrvatskoj književnici samo je rasla.
Muzej Gričke vještice
Zagreb se te 1957. godine od Zagorke oprostio velikim sprovodom na Mirogoju, ali žena čija su autorska prava nahranila mnoge ni do dana današnjeg nije dobila grob kakav zaslužuje. Njezini posmrtni ostaci još uvijek leže u zajedničkoj grobnici uz mirogojsku kapelu Krista Kralja.
Samo u proteklih desetak godina Zagorkina su djela dva puta objavljena u, za hrvatske prilike, velikim nakladama. Njezini romani, koji su prvotno i objavljivani kao novinski feljtoni, prodavali su se na kioscima po popularnim cijenama, a u javnosti se može čuti podatak da je prodano na stotine tisuća primjeraka Zagorkinih knjiga uz milijunsku zaradu. I to u vrijeme totalnog izdavačkog kolapsa u zemlji.
Ove su godine Histrioni na Opatovini izvodili adaptiranu Zagorkinu “Kći Lotrščaka”, a trenutačno se radi na čak dvije televizijske serije koje se bave bilo Zagorkom bilo njezinim najpopularnijim djelom, “Gričkom vješticom”.
Iza jedne stoji Vinko Grubišić s Jadran filmom. Riječ je o seriji “Grička vještica” koja se iznimno dugo priprema i rađa uz puno teškoća i javnih nesporazuma. Grubišić uz pomoć Slobodana Prosperova Novaka radi i na projektu muzeja Gričke vještice, i to na Markovu trgu u samom središtu Griča, u palači Grlečić Jelačić, na kojoj se već mjesecima kočoperi natpis Zagorkin muzej. Tu je palaču nekadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović zamišljao kao idealni prostor za Muzej hrvatske glazbe, a za udomljenje svoje vrijedne zbirke starih klavira želio ju je i pijanist Ljubomir Gašparović. No, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić odlučio se za tandem Grubišić – Prosperov Novak koji obećavaju da će njihov muzej imati na stotine tisuća posjetitelja godišnje jer Zagorka je priča koja oduševljava turiste. Stoga bi Zagreb trebao uskoro dobiti još jedan novi muzej kojim će Zagorka postati zagrebački kulturni brend broj jedan.
Iza druge TV serije koja je još u nastajanju stoji uspješni Interfilm koji je za četiri epizode biografske serije “Zagorka” dobio i znatna sredstva od deska Kreativna Europa za razvoj skupnih projekata. Iza serije stoje scenaristi Vladimir Stojsavljević i Ivan Maloča, a kao redateljice se spominju Snježana Tribuson i Jasna Nanut. Treba reći da je Stojsavljević napisao dramu o Zagorki koja je svojedobno izvođena u Teatru ITD, a ove je godine snimljena i kao radiodrama. Prije šest godina je vodeća hrvatska kazališna redateljica Ivica Boban u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu javnosti predstavila svoje viđenje Marije Jurić Zagorke, temeljeno na njezinu autobiografskom i od kritike najhvaljenijem romanu “Kamen na cesti”, a ne bi trebalo zaboraviti niti dokumentarno-igrani film Biljane Čakić Veselič “Zagorka” koji je realiziran prije točno deset godina.
Dva izgubljena filma
Ne treba zaboraviti ni aktivnosti Centra za ženske studije koji od 2009. godine upravlja Memorijalnim stanom Marije Jurić Zagorke te je ove godine u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom digitalizirao njezine osobne dokumente i korespondenciju, a organizira i Dane Marije Jurić Zagorke. Centar je osnovao i Zbirku Marije Jurić Zagorke te organizira i znanstvene skupove o njezinu književnom i publicističkom djelu. I dok su je za života vrijeđali najpogrdnijim imenima ismijavajući njezin fizički izgled, ali se i bojeći njezina pera, nakon smrti Zagorka postaje klasik hrvatske književnosti.
Njezini romani više nisu samo šund-literatura za kuharice, nego materijal za doktorate, ali i sredstvo za zaradu. Njezina “Kneginja iz Petrinjske ulice” naziva se prvim hrvatskim kriminalističkim romanom. Brojne su njezine drame, njih čak četrnaest, izvedene ili praizvedene na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Marija Jurić Zagorka napisala je i scenarije za dva (na žalost izgubljena) hrvatska filma, i to “Matija Gubec” iz 1917. redatelja Aleksandra Biničkog i “Grička vještica” iz 1920. godine redatelja Hinka Nučića. Vječna buntovnica koja je počela pisati romane na izričit nagovor đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (i to kako bi hrvatski narod čitao hrvatsku, a ne njemačku literaturu), Marija Jurić Zagorka imala je problema i s austrougarskim, vlastima obje Jugoslavije, ali i ustašama. Kada je 1936. osnovano Društvo hrvatskih književnica, među osnivačicama je, jasna stvar, bila i Zagorka, prva novinarka jugoistočne Europe koja je za hrvatski tisak izvještavala iz zajedničkog budimpeštanskog parlamenta gdje je imala veliki ugled, a i bila je jedina novinarka iz Hrvatske koja je znala mađarski. U Pragu je svojedobno bila gošća Tomaša Masaryka, strane novine tražile su njezinu suradnju, a u Hrvatskoj su je zvali švabožderkom, zagorskom kravaricom, muškaračom, neubrojivom babom... No danas su njezini protivnici uglavnom zaboravljeni ili prezreni, a Zagorkina je popularnost veća nego ikad.
